Žao mi je, oprostite! Ako odlučite tužiti nas, sve ću priznati jer ne mogu ovako raditi. Ovo nije prvi put..., rekao mi je liječnik dok mi je pomagao skinuti bijelu kutu. Izašli smo iz rađaonice, svaki na svoju stranu. Ja na ulicama s mislima zarobljenim strahom. Uskoro će tomu 17 godina, ali to dugo razdoblje nakon što nam se rodila kći puno besanih noći, razumne bojazni i vječitih dvojbi, nije ni danas posve završilo.
Naša kći, hvala Bogu, danas je zdrava srednjoškolka, a radost rođena s njezinim dolaskom na svijet je bezgranična. Priča nam tako Zagrepčanin koji je 2001. sa suprugom odlučio ne iznositi u javnost nevjerojatnu situaciju koju se on i supruga doživjeli u trenucima najveće radosti – rođenja djeteta. Dva su razloga presudila takvoj odluci – želja da se njihova kći ne opterećuje time i da se tisuće žena koje su se tek trebale naći u rađaonici ne uplaše.
- Sami smo izabrali Kliniku za ginekologiju i porodništvo Opće bolnice Sveti Duh u Zagrebu.
U čekaonici s mrtvima
No čim smo došli, doživjeli smo šok. S nekoliko trudnica i njihovom pratnjom, u čekaonici pokraj nas su u i na kolicima provezli i u dizalo smjestili nekoliko teško bolesnih pacijenata, ali i - mrtvaca. Svi su bili zatečeni.
Čekaš rođenje djeteta i istodobno ispraćaš mrtvaca i one na samrti - priča. Beskrajna je noć bila pred budućim ocem i njegovom suprugom, ona ju je provela u predrađaonici, a on u pokušajima da telefonom sazna što se događa s njom. Kad su mu ujutro rekli da beba još nije rođena i da će sve potrajati, ipak se malo primirio. U kafiću nedaleko od tvrtke u kojoj je radio “ubijao” je vrijeme i brige pijući kavu za kavom...
– Prošlo je podne, pa i 13 sati, a onda sam skočio od stola kao da sam predosjećao da nešto nije u redu. Rekao sam sestrama da želim biti uz suprugu u rađaonici, kamo su je bili smjestili, podsjetivši ih da sam upravo bio završio tečaj za buduće očeve. Sestre su mi dale kutu i nakon pripreme dovele do liječnika i supruge, koja je ležala na stolu za porođaj. Nakon minutu-dvije svi su nekamo odjurili, ostali smo sami... – prisjeća se naš sugovornik. Istina, bio je zapravo samo jedan školski sat na tečaju za očeve, već je prije drugog pobjegao u restoran na grah s kobasom. No pokazat će se da je ono što je naučio na tom satu bilo važno za ono što će se tek dogoditi.
Nikog nije bilo da pomogne
– Supruga je već gotovo 16 sati čekala porođaj, potpuno iscrpljena, povezana, kako mi se činilo tad, a i sad to tako vidim, desecima žica i kabela za neke uređaje. Sakupila je snagu da mi objasni kako u nosu ima cjevčice za dovod kisika bebi, jer ga nije imala dovoljno, da je prikopčana na CTG za otkucaje bebina srca, a primala je i drip koji joj je umjetno poticao trudove. Poticala ih je i vježbama na velikoj lopti, prema uputama liječnika. No svako malo neki od kabela bi skliznuo, odspojio se i ja sam se sve više gubio u lovu na njih, potičući suprugu na pravilno disanje i druge stvari koje sam znao ili naučio na tečaju...
Ona je neprekidno govorila da će svaki tren roditi, da je otvorena i beba je krenula van... Sve to vrijeme bili smo sami, ona i ja. U jednom od boksova na drugom kraju rađaonice, koji su odvojeni samo teškim debelim zavjesama, zbivala se druga drama, čula se galama, vriska...
Sam porodio suprugu
Supruga je uspjela zaustaviti dvojicu liječnika i zatražiti pomoć, nakratko su zastali i rekli da se ništa ne brine, da pravi trudovi nisu počeli. Nisu reagirali na njezina uvjeravanja da će se to dogoditi svaki tren. Potom su otišli na pauzu.
– Zvao sam upomoć, pazeći da suprugu ne uznemirim još više, ali nitko nije dolazio. U stravičnoj tišini i nemoći zazivao sam u sebi i Boga i sve svece, dogovarao se sa suprugom što u kojem trenutku učiniti, a onda se sve smirilo... Beba se pojavila... Malo pomalo skliznula mi je u ruke, a potom i iz ruku. Šok. Pala je na pod. ‘Oh, Bože’, molio sam, ‘samo spasi bebu...’!
A onda vidio kako iza mojih leđa stoji uspaničena spremačica, s kantom vode i brisačem, te pokušava nekako svući gumene rukavice... Nudila mi je pomoć, ali ja sam joj uspaničeno rekao neka odjuri po liječnike i sestre. Umirao sam od straha hoće li beba zaplakati, što će biti s njom... I danas mi se čini da je to trajalo cijelu vječnost - priča otac. Čim je beba zbrinuta, mama je iscrpljena zaspala. Suprug ju je vidio tek kasno navečer, a potom i bebu u naručju medicinske sestre, kroza stakleni zid. Potom je mama, saznao je sutradan, iz obične sobe pune rodilja premještena u dvokrevetni apartman. Pomislio bi čovjek kako je to bila gesta iznimne pažnje, susretljivosti, brige za pacijenticu...
Međutim, naš sugovornik tvrdi nešto posve drugo.– Zapravo, naša kolegica je nazvala tadašnjeg predstojnika klinike te pitala za nju, za njezino stanje i za bebu. Nakon toga su svi postali jako brižni, valjda su se bojali da ćemo s pričom izaći u javnost - zaključuje.
Sve je isto kao i tad
Njihov slučaj nije promijenio puno toga. U istoj rađaonici je, pedesetak dana poslije, na stolu umrla žena, nakon što je rodila mrtvu bebu. Njezina obitelj tužila je kliniku. Naš sugovornik i njegova supruga nikom ne pričaju o onome što se dogodilo. Ovaj put su odlučili drukčije, potaknuti time što se u zamalo dva desetljeća malo što u zdravstvu promijenilo...