Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Svetog Antu ljudi zazivaju zbog tisuću raznih životnih potreba jer je poznat kao spremni pomoćnik u bilo kojoj ljudskoj nevolji.
Čudesa svetog Ante poslije njegove smrti
Loza je prolistala, fala grožđe i vino
Mala skupina ljudi razgovarala je o čudima svetaca. Jedan čovjek krenuo je na sva zvona hvaliti čuda po zagovoru svetog Ante. Pričao im je o staklenom kaležu koji se nije razbio kad ga je nevjernik bacio na pod. Tada jedan sumnjivac iz društva uze čašu i zgrabi snopić suhog trsa pa reče: „Ako sveti Antun učini da iz ovih mladica vinove loze izrastu grozdovi, tako da novim vinom ispune čašu, onda ću priznati da se radi o čudesnom događaju i povjerovat ću u to čudo s kaležom.“ I gle čuda! Mladice su odmah oživjele i ukrasile se lišćem. Niknuli su i grozdovi, svježi i zeleni. Pošto su se svi uvjerili u čudo, krenu zahvaljivati svetom Antunu.
Antun uskrisuje kćer kralja Leona
Kraljica grada Leona tri dana nije dala da joj pokopaju jedanaestogodišnju kćer. Ustrajala je na tome usprkos kraljevoj volji, imajući veliko pouzdanje u svetog Antu.
Neprekidno se molila: „O blaženi Antune, ja pripadam tvojoj domovini. Vrati mi moju djevojčicu.“ Njezina velika pobožnost bila je nagrađena i kćer uskrsne. Ali, tada prekori majku: „Bog neka ti oprosti, majko. Bila sam u slavi, u nebeskom zboru djevica, kad je sveti Antun dirnut tvojim molitvama, uporno molio Boga da me vrati u smrtni život i ponovno dade tebi. Ali znaj što je Gospodin odredio: s tobom ću ostat samo petnaest dana.“
Ukazao se Padovancima
Padovanci su čekali kapelana hoteći ga ubiti. Ali, tada im se ukaže sveti Antun koji ih ukori: „Što ste tu stali? Smjesta se udaljite.“ Oni mu odvrate neka ide za svojim poslom i da se oni ne miču. Svetac im odgovori da neće otići. Oni ga potom upitaju: „A tko si ti da nama zapovijedaš?“ Sveti Antun uzvrati: „Ja sam sveti Antun.“ Prestrašeni, istog trena padnu na zemlju, a svetac nestane. Nakon toga neprijatelju su sve ispričali i pomirili se s njime.
Svetac uklanja bolove ženi
Dok je Svečevo tijelo još bilo izloženo i nepokopano, k njemu je došla u molitvi časna sestra iz reda klarisa. Zatražila je od Gospodina da je po zagovoru Sveca udari svim kaznama za grijehe što ih je, može biti, ranije učinila. Vratila se u samostan i odmah su je uzeli toliki bolovi u cijelome tijelu, da nije bila sposobna ni za jedno zajedničko djelo, tako da se čak za objedom morala pretvarati da uzima hranu. Bolovi su jačali i jačali i nadmašivali njezine snage. Zadobila je milost i trpjela je za svoj zavjet koji je tražila.
Obratila se ponovno zagovoru Sveca i sjetila se da je krišom donijela s odra komadić svečeve odjeće. Zamolila je jednu sestru da taj komadić donese u njezinu ćeliju. Ova je to spremno učinila i čim je počela moliti s relikvijom Sveca u rukama, odmah su bolovi nestali, a ona je nastavila slaviti Boga u njegovim miljenicima.
Svetac ozdravljuje
Čim je tijelo svetog Ante bilo položeno u grob u crkvi Bogorodice Marije, onamo je na štakama došla sva zgrbljena žena imenom Kunica. Bolovala je godinu dana. Pobožno se pomolila ispred groba sv. Ante i odjedanput je nestalo grbe i bolova, pa je postala normalna kao i sve one koje su bile u njezinu okruženju. Ostavila je štake i vratila se kući slaveći i hvaleći Boga za njegov dar po Svečevu zagovoru.
Još ozdravljenja
Slično je ozdravila žena Julija koja je osam godina bolovala od distrofije mišića. Slično njima ozdravila je nakon dvadeset godina ukočenosti nogu žena Rikarda. Dopuzala je do crkve kako bi, kao i drugi siromasi, zatražila milostinju. Ukazao joj se anđeo kao sedmogodišnji dječak (kao Azarja Tobiji) i doveo je do vrata crkve, a ona je sama nastavilo do groba. S takvom je vjerom dvanaest dana dolazila do groba, a dvanaesti dan ostavila sva pomagala i čvrsta koraka, s osmijehom na licu, prošla gradom slaveći Boga. Neka je sirota žena iz Tremignona žarko željela otići na Svečev grob, ali joj nije bilo moguće jer je bilo skoro vrijeme žetve prosa, a mnoštvo vrabaca stalno je vrebalo pokupiti sav urod.
Ona se obratila Svecu i zavjetovala da će otići dva puta na grob ako joj sačuva proso od vrabaca. Netom što se zavjetovala, cijelo mnoštvo vrabaca pokupilo se i odletjelo u jatima. Nijedan vrabac nije ostao na okolnim vrbama. Tako je mogla odmah poći i zahvaliti Bogu za milost koju joj je isprosio sv. Ante. Neki je nevjerni svećenik u biskupovu uredu omalovažavao čudesa koja su vjernici ondje prijavljivali. Čak je ismijavao svjedoke prigodom njihova svjedočenja.
Vrativši se kući te iste noći osjetio je tako nesnošljive bolove da se sjetio od čega bi to moglo biti. Zamolio je svoju majku da učini zavjet sv. Anti da mu oprosti uvrede, omalovažavanja i ismijavanja koja je počinio dan prije u biskupovu uredu. Čim je majka poslušala i učinila zavjet, u tili tren nestalo je bolova. Tako je onaj koji je jučer bio svjedokom protiv Sveca, danas požurio posvjedočiti u biskupovu uredu o Svečevoj svetosti.
Svetac ozdravlja hrome
U okolici grada Ferrare živjela je žena imenom Marija. Četiri godine nije mogla samostalno hodati zbog drhtavih ruku i nogu. Nekada se činilo da hoda u stranu ili čak natraške. Prevalila je put do Svečeva groba u Padovi i gorljivo izmolila svoj zavjet. Odmah je stala čvrsto na noge pa se, slaveći i hvaleći Boga u njegovu Svecu, vratila obitelji potpuno samostalno. Slično je gospođa imenom Bilija tri godine imala nesnosnu drhtavicu cijeloga tijela. Teškom je mukom stigla do groba sv. Ante. Tijekom njezine pouzdane i ustrajne molitve drhtavica i bolovi toliko su se pojačali da su je morali iznijeti pred vrata crkve, jer su mislili da umire pa da joj dadu barem malo zraka. Čim su je iznijeli, ona je ustala, zadobila snagu i kao u mladosti vratila se Svečevu grobu, zahvalila mu se i pošla kući.
Smiruje oluju
Jednoga lijepog dana u mjestu Sant’Ilario na brod se ukrcalo dvadeset šest osoba s namjerom da pođu u Veneciju. Pošli su i plovili prema venecijanskoj laguni, ali ih je predvečer zahvatila velika oluja i odnijela u suprotnom smjeru. Zapravo ih je nosila i odnijela, da nisu ni znali gdje su i kamo ih valja. Među putnicima je bio i svećenik. Po lijepom kršćanskom običaju, svi su se skupili oko njega, ispovjedili i primili odrješenje. Izgubili su svaku nadu u spas.
Poslije ispovijedi i odrješenja zavjetovali su se svetom Anti da će mu grob opasati svijećama i sličnim zavjetima. Čim su javno izrekli svoje zavjete, oluja se stišala kao na Genezaretu kada je to Isus učinio apostolima. Nisu ni znali gdje su ni dokle ih je oluja odnijela. Pred njima se pojavilo svjetlo i brod ga je slijedio. Svjetlo ih je dovelo do crkve sv. Marka, a to znači pred samu Veneciju. Tu je svjetla odjednom nestalo, jer su već znali sada gdje se nalaze i kamo im je poći. Zahvalni Bogu, odmah su izvršili svoje zavjete.
Slijepo progledali
Fratar Teodoriko iz Apulije u južnoj Italiji bio je slijep na jedno oko. Pješice je došao u Padovu, prevalivši toliki put kao običan hodočasnik. Ostao je boraviti među braćom u Padovi i redovito odlazio na Svečev grob moleći se za ozdravljenje. Uskoro je zadobio vid i drugoga oka i vratio se svojoj braći fratrima u Apuliju slaveći i hvaleći Boga u svojim svetima. Jednako je tako ozdravila djevojčica Auriema koja je godinu i pol bila slijepa. Donijeli su je na grob, usrdno se pomolili i djevojčica je zagovorom Sveca zadobila vid.
Njemica imena Karolina sedam je godina bila slijepa. Doveli su je na Svečev grob po njezinoj želji i zavjetu. Dok je molila pokraj groba, odjedanput je progledala i sva presretna zahvalila Bogu što joj je Svečevim zagovorom dao toliki dar milosti i vjere.
Obraća nevjernike
Jedna se žena iz mjesta Monselice udala za čovjeka koji je bio sve osim čovjeka i vjernika. Ali ona je bila i žena i vjernica. Tako je muž na njezinu zamolbu ipak otišao u crkvu i ispovjedio se. Kada se vratio kući obećao je ženi da će kao zahvalu zajedno hodočastiti sv. Jakovu u Compostelu u Španjolskoj. Tko je mogao biti sretniji od ove žene – čovjek joj se skrušio i obratio, a usto idu zajedno na veliko hodočašće koje si mogu priuštiti samo rijetki. Prije velikoga puta valjalo je otići u Padovu i namiriti se namirnicama i potrepštinama. Žena je bila sva izvan sebe od sreće i to je pokazivala putem do Padove s drugim suputnicima i suputnicama. Muž nije dijelio njezinu sreću i veselje. Nekoliko ju je puta opomenuo, a na koncu rekao da se samo šalio i da on ne ide na hodočašće sv. Jakovu. Žena je zanijemjela, a onda mu rekla da će se, ako neće ići na hodočašće, baciti u vodu zazivajući pomoć Božju i sv. Antu. On je bio tvrdokoran i odvratio je da se samo šalio te da ne ide na hodočašće. Ona se u istom trenu bacila u rijeku pokraj koje su išli u Padovu. Za njom su se odmah bacile neke žene i nakon silnih muka izvukle je na obalu. Ali gle čuda, sve su žene bile mokre i s njih se cijedila voda, a ona je bila potpuno suha. Na tren je nazočne zahvatio strah, da bi odmah potom stali hvaliti i slaviti Boga što im šalje svoje znakove za čitanje, opomene i razmišljanje.
Podaruje govor, vid i sluh
Jedan je čovjek imena Bartol bio nijem cijeloga života. Usto je četrnaest zadnjih godina bio i potpuno uzet. Donijeli su ga zavjetom na Svečev grob. U molitvi mu se jezik razvezao i nastavio se s njima moliti. Potom je ostavio nosiljku-ležaljku i sam se vratio kući slaveći i hvaleći Boga. Isto se dogodilo i čovjeku iz pokrajine Friuli. Došao je na grob i dok se molio progledao je pa zahvalio Bogu na velikom daru što mu ga je dao preko svojega miljenika sv. Ante. U Veneciji je živio čovjek imena Leonardo. Bio je gluh, tako da zadnje četiri godine nije ništa čuo. Pošao je na grob sv. Ante, pomolio se svojom usrdnom vjerom i pouzdanjem pa tijekom molitve začuo oko sebe kako se drugi mole. Sav sretan zahvalio se Bogu i Svecu pa se vratio kući. Čovjek imena Rolando nakon teške je bolesti oglušio i dvadeset godina tako živio. Otišao je zavjetom na Svečev grob, pomolio se i ponovno zadobio sluh. Slaveći i hvaleći Boga, vratio se kući.
Ispravlja grbu
Petogodišnji dječak imena Trentino bio je grbav tako da su mu ruke dosezale ispod koljena. Od rođenja je hodao s pomoću štaka. Majka se zavjetovala, dovela ga na Svečev grob i pobožno obavila svoj zavjet. U trenu je dječak ozdravio. Sišao je s groba, odbacio štake, bacio se majci u krilo i na povratku kući nije bilo sretnijih od njega i njegove majke patnice. Jednako se tako dogodilo čovjeku imena Gvidoto. Njegova je majka učinila zavjet i dovela ga na grob, a nakon što su obavili zavjet, štake su ostavljene kao uspomena na teške dana kojih, zagovorom Sveca, više nije bilo.
Spašava utopljenu djevojčicu
U okolici Padove jedna je djevojčica upala u blato i mulj pokraj rijeke i utopila se. Sva moguća pomagala i načini spašavanja bili su iscrpljeni, ali spasa nije bilo. Jadna se majka u svoj muci, ali s velikom vjerom i povjerenjem, zavjetovala Svecu na grob donijeti veliku voštanu svijeću. Netom što je učinila zavjet, djevojčica je počela davati znake života. Tada su joj otvorili usta, stavili prst u grlo i ona je počela izbacivati svu onu progutanu vodu i mulj, pa vrlo brzo došla k sebi i pred svima se bacila majci u zagrljaj. Potom su se zahvalile Bogu na velikom daru koji su dobili zagovorom sv. Ante.
Ponovno obraća nevjernike
Poznati vitez Salvatore Aleardino znao je ismijavati čudesa koja su se pripisivala sv. Anti. Jednom je zgodom na nekoj proslavi izazivao sustolnike i jasno kazao svoju namjeru. Ustao je i uzeo praznu staklenu čašu pa uzviknuo: „Ako taj vaš koga vi držite svetim i moćnim sačuva ovu staklenu čašu cijelu kada je sada udarim o kamen, ja ću vjerovati sve ono čemu me vi sada svi ovdje nastojite uvjeriti.“
Žestoko je udario čašom o kamen, a čaša je samo blago odskočila i ostala cijela kao da mu se htjela vratiti u ruku. Ukočio se za trenutak i ostao nijem. Odmah je pokupio čašu pred svima i ponio je fratrima u crkvu groba sv. Ante. Sve im je ispripovjedio, potom zatražio izmirenje s Bogom i sv. Antom, ispovjedio se, primio sv. pričest, ponizno prihvatio zadanu pokoru i od tada prionuo uz Krista kao pravi vjernik i Kristov sljedbenik po zagovoru sv. Ante. Tako je sada on ustrajno propovijedao sva čudesa sv. Ante kao i onaj svećenik koji je u biskupovu uredu ismijavao svjedoke Svečevih čudesa.
Kako je svetac uskrisio utopljenog nećaka
Nećak svetog Ante imao je pet godina kada se krenuo igrati s drugim vršnjacima na moru, ali brodić se prevrnuo i samo se on utopio, dok su se drugi spasili jer su znali plivati. Dječakova majka, sestra svetog Ante, nakon tri sata primila je tijelo svoga sina. Njezin suprug i otac djeteta htio ga je odmah pokopati, ali majka nije dala. Vikala je: „Ili ga ostavi sa mnom ili i mene pokopaj zajedno sa njime.“
Onda se plačući obratila svetom Antunu: „Brate moj, ti koji si milostiv i divan prema strancima, zar ćeš biti okrutan prema svojoj sestri? Budi mi sada milostiv i vrati mi sina živoga. Obećavam da ću ga posvetiti tvom redu, kako bi služio Bogu.“ Dijete je odmah ustalo, posve zdravo. Majka je ispunila zavjet, a dječak je svoj život posvetio franjevačkom redu.
Još čuda svetog Ante
Jedna priča iz 1647. opisuje moć Antunove intercesije. Otac Erasto Villani iz Padove vraćao se brodom u Italiju iz Amsterdama. Brod se s posadom i putnicima zatekao u jakoj oluji pa je postojala opasnost da potone. Otac Erasto ohrabrio je svakoga da se moli svetom Antunu. Tada je u more bacio nekoliko komada odjeće koja je bila u dodiru sa Svečevim tijelom. Odjednom, oluja se stiša, vjetar prestane puhati i more se smiri. Nekom je franjevačkom novaku dosadio redovnički život i on odluči napustiti zajednicu. Odlazeći, uzme i Antunov psaltir. Vidjevši da nema psaltira, Antun se počne moliti da ga pronađe i vrati.
Bog je molitvu uslišao tako da se Antunu vratio ne samo psaltir nego i mladić koji je ponovno pristupio Redu. Ovaj psaltir čuva se i danas u franjevačkom samostanu u Bologni.
>>> Knjigu 'Sveti Antun Padovanski: Svetac svih Hrvata' možete kupiti za 19,99 kuna na svim kioscima <<<