Sveukupno sam imao 31 godinu staža kad sam morao u mirovinu. Kad sam vidio rješenje, ostao sam paf. Nisam mogao vjerovati da mi je mirovina tako malena, no više nisam imao mogućnosti izbora. Nakon drugog moždanog udara više nisam mogao raditi i morao sam prihvatiti to. Danas mogu reći da mi je žao što sam u mirovini – priča Slavko Gostrec (61) iz Sesveta.
POGLEDAJTE VIDEO:
Cijelog života je radio, a njegova obitelj vodi i malenu proizvodnju svijeća, lampaša i galanterije za lampaše.
- Nikad nisam imao planove što ću raditi u mirovini jer sam se bavio preživljavanjem. Prvih 17 godina radio sam u Badelu, no tad sam dao otkaz kako bih pokrenuo vlastiti posao. Vukla me želja za slobodom i radom za sebe. Supruga je tad otvorila malenu trgovinu tu ispred kuće, a ja sam otvorio firmu za punjenje lampaša. No dolaskom velikih trgovačkih centara male trgovine su počele propadati. Ja sam se u međuvremenu razbolio, pa sam morao ugasiti proizvodnju, a ona zatvoriti trgovinu. Zbog svega toga jednostavno nisam stigao ništa planirati jer se kod nas situacija mijenjala iz dana u dan i trebalo je nahraniti djecu – nastavlja Slavko.
Kaže kako su sin i supruga preuzeli posao sa svijećama, ali uvijek nedostaje još ruku jer posla ima preko glave. Najteže je u vrijeme Uskrsa, Božića i za Sve Svete, kad su svijeće najtraženija roba. Slavko pomaže koliko može.
- Ne gledam to kao na poseban posao, nego kao pomoć mojoj obitelji. Radim ono što mogu, koliko mogu. Vozim robu gdje treba, pomažem oko nabave i popravka strojeva, punim i izrađujem svijeće strojno. No zbog mog stanja to je najviše što mogu. Nema fizičkog rada, ne smijem na sunce, tako da uskačem koliko treba – nastavlja Slavko pokazujući nam pogon za proizvodnju svijeća i objašnjava kako se njegov posao najčešće veže uz stroj s kalupom gdje može sjediti dok aparat radi svoje.
Bio je i na ratištu, ali u financijskom smislu to mu nije pomoglo. Ima sina i kćer, a s velikim nestrpljenjem nada se unucima što prije. Smišlja nove poslove i artikle koje bi mogli proizvoditi kako bi povećali asortiman i proširili poslovanje, no najveći problem u poslu je naplata dugovanja.
- Eto, kažu mi žena i sin da imamo najmanje pet tvrtki koje su nam dužne. To su mahom tvrtke otvorene za deset kuna i nemaju imovine tako da ih se ne može ni ovršiti. Kao da je planski netko otvarao firme, uzimao robu svjestan da je nikad neće platiti i zatim novac od prodaje robe uzimao i trošio tko zna gdje – požalio se.
Ne zna koliko će dugo moći raditi jer sve ovisi o zdravlju. Ponekad, ako se osjeća loše, jednostavno ostavi posao i ode se odmoriti. Dodaje na kraju kako je nedavno u Sesvetama osnovana udruga umirovljenika pa joj se volonterski priključio kako bi i njima pomogao kako može.