Ej, a kako je kod vas tamo? Čitam da je katastrofa.
Tako glase česte poruke i pitanja koje mi ovih dana pristižu u SAD.
Odgovaram uglavnom pozitivno, u maniri: OK sam. Ostani doma...
Odlučio sam da mi je u New Yorku bar nekoliko dana bolje pratiti Maju Šuput kako kuha kod kuće nego se baviti Covidom. U karanteni i samoizolaciji odlučih podignuti ljestvicu i izolirati se od vijesti. Ali to je bilo neuspješno, kao i pokušaj vježbanja u kući.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ne možeš pobjeći vijestima, pa ni onima iz hrvatskih medija. U jednom nalazim da je "kataklizma koja se događa u SAD-u vrh ledene sante i da Ameriku tek čeka najgore:
"U samo nekoliko dana najmoćnija sila svijet potpuno se raspala".
Da se vodim ovakvim informacijama, davnih bih dana već spakirao kofere i vratio se doma. Jasno je da veličina Sjedinjenih Američkih Država i broj njezinih stanovnika diktiraju i druge brojke, pa tako i brojku oboljelih. I ta brojka ne čudi.
New York jest najveće žarište. Ali to je bilo predvidljivo, kao otkriće da slavina pušta toplu vodu.
Situacija u New Yorku jest kaotična, no kako je na jugu SAD-a? Valjalo bi zato krenuti u saveznu državu Georgiju, ali ovog trenutka o tome se mogu najlakše raspitati telefonom.
POGLEDAJTE VIDEO
U intervjuu s patologom doktorom Draženom Jukićem, inače Vinkovčaninom koji je svoju verziju američkog sna započeo još 1994. specijalizacijom u New Yorku, a posljednjih pet godina boravi u gradu Savannah, upravo u američkoj saveznoj državi Georgiji gdje predaje na medicinskom fakultetu, doznao sam kako je stanje je sve samo ne kaotično.
'Gripa u 26 tjedana ubije 20.000 ljudi, koroni za to trebaju 4 tjedna'
Za razliku od New Yorka, područje Savannahe, koja je veličinom poput Osijeka, tek očekuje vrhunac za otprilike dva tjedna, no niti blizu scenariju koji je zadesio New York.
Prema riječima doktora Jukića, Amerika (New York) je otprilike 10 dana iza Italije, a prema statističkim podacima i konstantnim praćenjima očekivano je da ova epidemija odnosi određeni broj života te da su brojke puno veće no što se prikazuju u medijima, posebno kada je riječ o Kini.
I dok prosječna gripa, istaknuo je Jukić, sezonski (26 tjedana) odnese oko 20 tisuća života u Americi, slučaj Covida-19 donosi gotovo istu bilancu u samo 4 tjedna.
Crnim brojkama ovog virusa ne možemo pobjeći, kaže dr. Jukić, naš patolog koji radi u bolnici u Savannahu
Riječ je o brojkama kojima se jednostavno ne može pobjeći, kaže dr. Jukić, a virus se neće zaustaviti dok se određeni broj ljudi ne zarazi i, na žalost, ne umre.
Zvuči sve samo ne ohrabrujuće, pojasnio je doktor Jukić, ali smo to puno prije korone naučili na prethodnim pandemijama koje su zadesile čovječanstvo.
Kada je riječ o mjerama koje su poduzete, smatra kako su one trebale biti poduzete puno prije, još u siječnju. Tada naime ne bi došlo do preopterećenja bolničkog sustava, a pacijenti koji se već nalaze u kritičnim situacijama ne bi bili zakinuti za adekvatnu i znatno bolju bolničku skrb od trenutne.
Međutim, vidljivo je da je sustav opterećen, a stalnim neodgovornim ponašanjem ne doprinosimo cjelokupnoj situaciji. Čak što više, navodi Jukić, prolongiramo kraj epidemije.
Svakih 12 minuta jedan stanovnik New Yorka premine od posljedice korona virusa. Što znači da svakih 12 minuta hladnjače ispred Myrtle Wyckoff medicinskog centra u mom susjedstvu postaju trenutno počivalište za još jednu osobu.
Svakih 12 minuta hladnjače ispred Myrtle Wyckoff medicinskog centra u mom susjedstvu postaju trenutno počivalište za još jednu osobu.
Nema pozdrava, nema posljednjih riječi...
Zanemariš brojke i statistike onda kada smrt pokuca na vrata tvoga doma i ukrade život. Stane sve. Primjera je mnogo.
Meni najbliži je otac mojega dragog prijatelja.
Završio je na rehabilitaciji zbog komplikacija nakon moždanog udara. Bio je dobro, a onda mu je prošle srijede dijagnosticiran Covid. Nakon samo četiri dana je preminuo.
Nema zadušnica, nema posljednjeg ispraćaja, nema cvijeća i nema svijeća. Nema žalovanja onako kako to obično biva. Posljednje zbogom ostaje u tihom jecaju unutar četiri zida, u izolaciji.
Postao je samo broj
Nema pozdrava, nema posljednjih riječi. Umro je sam, i sada je još i dalje sam, negdje u hladnjači čeka red na kremiranje za neka dva tjedna. Nema zadušnica, nema posljednjeg ispraćaja, nema cvijeća i nema svijeća. Nema žalovanja onako kako to obično biva. Posljednje zbogom ostalo je u tihom jecaju unutar četiri zida, u izolaciji.
Prijatelj mi je napisao: Boli me činjenica što je moj otac prošao toliko toga i borio se do zadnjeg trenutka za život, a postao je tek samo broj na crnoj listi.
Svaki puta kada vidim broj umrlih, umanjim ga za jedan, jer mi je lakše tako. On nije niti će biti dio bio ove priče i crne statistike.
I svaki puta kada komentiramo kako je teško biti doma i kako nam nedostaju izlasci, teretane, kave i restorani, putovanja, sjetite se onih hladnih tijela kojima nitko neće reći zbogom, koji su izdahnuli u društvu stranaca i koji su ostali sami u smrti, odsječenih od svojih najmilijih.
Dva puta razmislite kada neodgovorno i nonšalantno i s dozom kurčevitosti izađete van, misleći da vam je maska za lice nepotrebna.
Sada već i svjesno ugrožavate svoj i tuđi život. I možda sam u krivu. Sve ovo potvrđuju crne brojke i ugasli životi. Na drugoj strani je ostatak čovječanstva, mi koji bi trebali svakog dana biti zahvalni da nismo u onoj hladnjači...
Socijalna distanca potrebna je New Yorku sada više nego ikada. A da je New York u potpunost trebao otići u karantenu slaže se i doktor Jukić, koji rad i djelovanje guvernera Andrew Cuoma i gradonačelnička Billa De Blasia smatra nedovoljnim te još jednom prilikom za igrokaz i politička prepucavanja, kako to obično biva, i to nažalost preko mrtvih.
Istina, u sljedećih nekoliko tjedana moguće je da će broj umrlih i oboljelih početi opadati. Možda će se i ograničenja postupno ukidati što bi moglo dovesti do normalizacije života u New Yorku.
A možda i do naglog povećanja broja oboljelih i novog vala uslijed migracija iz okolini saveznih država koje još nisu podlegle crnim brojkama.
Telefonski razgovor završili smo čestitajući jedno drugome Uskrs uz naravno neizostavne želje za dobrim zdravljem i boljim danima, uz zaključak da je ovakva situacija ekonomski neodrživa do kraja travnja.
Ekonomske posljedice će biti sljedeća pošast koja će pogoditi Ameriku ali i ostatak svijeta. Nije to ništa novo, i za očekivati je s obzirom na to da je sve stalo.
Znači li to kraj i propast američke ekonomije i američkog sna? Ako je vjerovati ekonomskim stručnjacima, onda vjerojatno nema bojazni.
Dow Jones je postojan, ne nužno u potpunosti zadovoljavajući, ali ipak ok. Jedino što bi moglo opet prouzrokovati slomove živaca i ubojstva na Petoj aveniji nije krah burze zbog pandemije, već možebitna nova Ponzijeva shema ili kakav novi Bernie Madoff.
Oni koji su trebali, znali što se sprema još početkom veljače. Tad je šef senatskog obavještajno odbora iskrcao svoje dionice u vrijednosti između 628 tisuća i 1,72 milijuna dolara
Lekciju su ipak naučili 2008. a da se nešto sada sprema znalo se davnih dana prije nego su indeksi počeli padati. Ubrzo nakon što je i službeno objavljeno da se vlada SAD-a sprema za borbu protiv koronavirusa, jedan od važnijih glavešina, inače predsjednik Senatskog obavještajnog odbora, Richard Burr, prodao je značajan postotak, iskrcavši dionice u vrijednosti između 628 tisuća i 1,72 milijuna dolara 13. veljače. U 33 odvojene transakcije.
Američki san neće propasti zbog još jednog razloga. On odavno ne postoji kako ga se nekad zamišljalo, ne predstavlja bijelu ogradu i savršene zelene travnjake kao u televizijskim serijama. Američki san je sustav zdravog i pravog j.....a u zdrav mozak do te mjere da mali ljudi, mi svi, iznosimo ekonomiju i gradimo je na svojim leđima, te s ponosom izlazimo na predsjedničke izbore i glasamo za iste one ili neke nove, a opet politički baždarene stare pse koji će nas ponovno, za iste pare ispirati, sada više ne toliko u zdrav mozak.
Receptura je provjerena, opet će u njoj bitan sastojak biti mnogo legalni i ilegalni imigranti, ljudi koji uzimaju najgore poslove, a koje je Trump tako olako htio katapultirati preko neizgrađenog zida.
Baš zahvaljujući njima i fantastičnim porezima, američka će ekonomija preživjeti, pregazit će i preko nekremiranih tijela, ako treba, ali neće doživjeti nepopravljivu kataklizmu.