Polako, sporim korakom, Splićanin Duje Zemljarič (30) približava se Marjanu. Pod njim, u morskim dubinama, spomenik je poginulim roniocima u Domovinskom ratu. Jedan od njih bio je i njegov otac, Branko Zemljarič. Podrijetlom Slovenac, najbolji diverzant tadašnje JNA, s prvim je znacima rata okrenuo leđa jugovojsci i priključio se Hrvatskoj vojsci.
Poginuo je u diverzantskoj akciji u Slanom u svibnju 1992. godine, no i danas se vodi kao nestao u Domovinskom ratu. Kad je ostao bez oca, Duje je bio tek četverogodišnji dječak.
POGLEDAJTE VIDEO:
Još čuva Lego kockice
- Očeva lika sjećam se kroz maglu, ali jako dobro pamtim trenutak kad mi je poklonio Lego kocke. Još ih čuvam i s njima se igra moj šestogodišnji sin. Kad mi je otac nestao, bio sam malen, a majka Sanja preda mnom se držala čvrsta kao stijena. Premda se silno trudila kontrolirati osjećaje, shvaćao sam i spoznavao koliko je boli i razdire očev nestanak. O tome nisam volio govoriti. Potisnuo sam emocije i trudio se ne misliti o tome da više nemam tatu. To je bio moj način borbe. Vremenom, kako sam odrastao, sve sam više ispitivao majku i prijatelje kako o ocu, tako i o njegovu nestanku - povjerava nam ovaj mlad čovjek. Od majke i očevih suboraca saznao je da je tog svibanjskog dana 1992. Branko bio u diverzantskoj akciji. Torpedom su trebali gađati jedan od brodova JNA.
- Moj otac je bio pripadnik diverzantskog voda. Prema jednoj od priča, pokvarili su se mehanizmi koji drže torpedo. Kako ronioci idu u paru, očev suborac se otkopčao. Moj otac nije htio odustati i torpedo je eksplodirao - podijelio je Duje s nama škrta saznanja koja je prikupio tijekom vremena. Otac je za njega bio heroj, kako u javi, tako i u snovima. Svaki put kad bi mu došao u san, njegov je otac helikopterom spašavao ili obitelj ili svijet.
- Majka mi je često pričala o ocu. Iz njezinih priča u glavi sam stvorio njegovu živu sliku. Bio je naočit, visok, volio je more, život, snijeg, ribolov. Bio je padobranac, ronilac, izvrstan ribar, disao je punim plućima. Bio je najbolji u svakoj obuci i imao najbolje rezultate na svim natjecanjima. Iako sam kao dječak potiskivao osjećaje i gurao ih od sebe, tek sad shvaćam da me nestanak oca dobrano obilježio. U mojem životu nikad nije bilo autoriteta, one čvrste muške ruke. Moja majka se zaista trudila biti mi i majka i otac. Hvala joj na tome, neizmjerno sam joj zahvalan. Ali tata je tata, shvatio sam da mi nedostaje u najkritičnijim mladenačkim godinama - mirnim glasom priča Duje.
Svake godine na očev rođendan 7. ožujka i na datum nestanka 16. svibnja s majkom dođe do mora. Neprežaljenom suprugu Sanja pošalje poljubac i prošapće: “Ludi Slovenac”, a Duje baci ružu ili vijenac i zagleda se u daljinu. Dok se sunčeve zrake razlijevaju nepreglednom morskom pučinom, Duje misli samo na oca.
S ponosom govori o ocu
- U tih pola sata razmišljam o njemu, razmišljam o nama. Kako bi bilo da sam ga mogao dulje poznavati, da je uz mene, da me mogao podučiti i naučiti neke životne stvari. U početku sam i plakao, ali vremenom sam nekako očvrsnuo - otkriva nam Duje svoje osjećaje o kojima nerado govori. Ali s ponosom govori o ocu, rođenom u Ptuju 1960. godine. Ponosan je što se početkom rata pridružio Hrvatskoj vojsci i odabrao Split za mjesto gdje će sa Sanjom zasnovati obitelj. I ostati. Duje kaže da se, premda je mogao, nije želio vratiti u Sloveniju.
- Tadašnji slovenski ministar obrane i tatin prijatelj Janez Janša mojeg je tatu zvao da se 1991. godine vrati u Sloveniju. No ta opcija tati uopće nije dolazila u obzir. Split je bio njegov dom i osjećao je moralnu obavezu da se bori za njega i svoju obitelj. Bio je dozapovjednik Diviziona pomorskih i kopnenih diverzanata ‘A’ Hrvatske ratne mornarice. Njegove su misije bile tajne i divizion je radio pod okriljem noći. Nije smio govoriti gdje su i što rade - objašnjava nam Duje.
Njegove su akcije bile tajne
Priznaje da se oca sjeti svaki put kad mu pogled padne na njihovu jedinu zajedničku fotografiju. A to je svaki dan. Uvijek poželi da je barem više takvih fotografija koje će ga vječno podsjećati na kratke trenutke provedene s ocem. Sa sjetom u glasu priznaje da bi mu bilo jako drago kad bi pronašao njegove posmrtne ostatke. Da i službeno zna gdje mu je grob.
- Da me tata može čuti, poručio bih mu kako bih volio da je tu. I da bi majčin i moj život sigurno bili drugačiji. Ne bi mi dopustio da odustanem od sporta. Kao dijete uvijek sam govorio da ću biti vojnik. Ni sam ne znam zašto, ali majka me odgovorila od toga. I zaista je imala dobar razlog da me udalji od vojnog poziva. Njezine riječi: ‘Sine, vidiš kako ti je otac završio’ duboko su mi se usjekle u pamćenje - govori Duje.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je njegova hrabrog oca posthumno odlikovala Redom Petra Zrinskog i Krste Frankopana u listopadu 2017. godine.
Sponzori: Zagrebačka županija, Plinacro, Kamgrad, JANAF
Duje do sada nije skupio hrabrosti otići na mjesto gdje je njegov otac nestao. Sam je sebi obećao da će ove godine otići.
Okružen samo članovima najuže obitelji, nestalom ocu poklonit će se i na tome mjestu.
- Da me tata može čuti, poručio bih mu kako bih volio da je tu. I da bi majčin i moj život sigurno bili drugačiji - rekao nam je Duje Zemljarič.