Maleni, nemoj me nikad zaboraviti, nježno je dopukovnik Vladimir Urban (60) šapnuo godinu dana starom unuku 27. rujna 1991. godine. Čvrsto ga je privio uza se i poljubio. Dan kasnije bio je na putu za Vukovar, u kojem nikad prije nije bio i iz kojeg se nikad nije vratio.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Moj otac bio je visokopozicioniran časnik u JNA. S 1. siječnja 1991. otišao je u mirovinu i napokon se mogao posvetiti obitelji, koja mu je cijelog života bila svetinja i na koju je bio ponosan. Bio joj je iznimno privržen i sretan što može kući donijeti plaću. No otkad je otišao u mirovinu, nije imao mira. Danima nije spavao, gledao je TV i komentirao: ‘Dečki, ne tako! Kostajnicu se ne može obraniti iz grada, morate je braniti s brda!’ Sam je otišao generalu Antonu Tusu, tadašnjem načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske, i pitao ga gdje mu treba ljudi. Kad je čuo da je manjak u Vukovaru, samo ga je upitao: ‘Kad treba ići?’ - prisjeća se Davorin (59) svoga oca.
Iskusan i prekaljen časnik shvaćao je da se u obrani od srbočetničke agresije moraju primjenjivati drukčije taktike od onih koje primjenjuje Hrvatska vojska. Osjećao je silan poriv da pomogne i njima i domovini. Obitelji je dan prije polaska samo pokazao potpisanu zapovijed generala Tusa da sljedećeg dana kreće za Vukovar.
- Na dan kad je odlazio u Vukovar bio sam s njim ispred zgrade. Bio je nervozan jer su naši dečki kasnili. Pogledavao je na sat i puhao sebi u bradu: ‘Pa gdje su do sada?’ Moj otac je u 60. godini napustio udoban naslonjač i sigurna četiri zida i odlučio ići braniti Hrvatsku. Rekao je da mu je to dužnost – prisjeća se Davorin posljednjih trenutaka s ocem. Nestao je prilikom pada Vukovara u proboju u noći na 18. studenog kraj pravoslavne crkve svete Petke. Bio je u zadnjoj grupi koja se uspjela probiti kroz tzv. Kukuruzni put. Kako je Davorin s vremenom saznao, kod pravoslavne crkve gađali su ih svjetlećim mecima. Julije Novak i Vladimir Urban ostali su sami kod nekog bunara.
- Julije je mom ocu rekao: ‘Dopukovniče, idem pogledati gdje je grupa’. Kad se vratio, mog oca tamo nije bilo. Da je nestao, saznali smo kad su ti ljudi nakon proboja dolazili u Zagreb. Nije ga bilo i počeli smo ga tražiti. Prvo smo sa slikom išli od čovjeka do čovjeka, no nismo dobili nikakav odgovor. Dočekivali smo baš svaki autobus iz Niša, Stajićeva, Mitrovice, razgovarali sa svakim čovjekom koji se javljao za evidenciju. Dane smo provodili tamo i nema toga koga nismo ispitali – pripovijeda Davorin.
Tražili su i preko Međunarodnog crvenoga križa, obilazili mjesto nestanka... Posljednja informacija stigla im je u prosincu 1992. godine od čovjeka koji je bio zarobljenik u niškom logoru.
Prepoznao ga je sa slike i rekao da s njima, ostalim logorašima, nije bio u kontaktu. Bio je zatvoren u zasebnu prostoriju kraj kupaonice. Taj bivši logoraš rekao mi je da su njih, ostale logoraše, tukli svaki dan, ali što se tiče ovih ‘izoliranih’, među kojima je bio i moj otac, ubijali su Boga u njima. Drugi logoraš ispričao nam je da ga je također vidio u logoru u Nišu te da više ne izgleda kao na fotografiji. Opisao nam je kako mu se na licu samo ističe madež, da mu je kosa kao u Afrikanca, ali da je sijed i da izgleda kao Fabijan Šovagović. Protrnuo sam, jer je moj otac kao mladić doista imao kovrčavu kosu i doista je sličio Šovagoviću – niže Davorin.
Sa suprugom Nevenkom (57) išao je na svaku ekshumaciju, pregledavao svaku grickalicu, sat, osobni predmet, a sve u nadi da će naći neki konkretni trag koji će ga dovesti ocu.
- Mi imamo osjećaj da je on još s nama. Za obiteljskim stolom, koji je bio središte naših okupljanja i razgovora, njegovo je mjesto i dalje prazno. Obožavao je te zajedničke objede, razgovore, obitelj na okupu. On me nikad nije udario. Bio je vojnik, časnik, ali sve probleme rješavali smo razgovorom i uvijek je imao tu mirnoću u glasu. I danas, nakon 25 godina, nema dana da ne razgovaramo o njemu, da ga se ne sjetimo, da ne nazdravimo za njegov rođendan i nadamo se da ćemo ga pronaći, u bilo kakvom obliku. To je bolno, ali on je svaki dan s nama – povjerio nam je Davorin. Dodao je kako je njegova majka zbog očeva nestanka teško oboljela. Da nije bilo unučadi i snahe, koji su je poticali, nasmijavali i uvjeravali da je trebaju, ne zna kako bi završila.
- Njegovo ime upisano je na Zid boli. Više nas ne zanima ništa, samo ga želimo pronaći. Dao je sebe za ovu zemlju i zaslužio je da ima mjesto gdje ga možemo posjećivati – zaključio je Vladimirov sin Davorin.