Moj život vam se sastoji od polaganja vijenaca, hodanja od mjesta do mjesta, od grada do grada, od borbe sa silnim nemirom. Kad bih pronašla suprugove posmrtne ostatke, našla bih svoj mir, znala bih da je tu. Ovako samo imam njegovo ime na nekakvim pločama u Petrinji i Zagrebu, pripovijedala nam je 2017. godine Mirjana Tonković (54). S voljenim Josipom vjenčala se u Petrinji 1987. godine. On je radio u Željezari Sisak, a ona u Gavriloviću. Godinu dana nakon vjenčanja dobili su sina Mateja, a 1989. i kćer Suzanu. Život prije 1990., svjedoči, bio je lijep. Imali su kuću u Petrinji i u njoj sve što je bilo potrebno za njihov normalan život.
- A onda je došao taj rujan 1991., kad sam s trogodišnjim sinom i dvogodišnjom kćeri morala otići u progonstvo. Nekoliko mjeseci prije s prijateljima Srbima plovili smo Kupom čamcima. S obitelji i djecom iz Petrinje sam izašla 2. rujna nakon žestokog napada na grad i tvornicu. Smjestili smo se u Brestu i do 16. rujna sam svakodnevno kroz razrušeni grad pješice odlazila na posao. Taj dan je vojska s tenkovima ušla u krug tvornice. U tom trenutku nismo znali hoćemo li živi izaći iz tvornice i hoću li ikad vidjeti svoju djecu - prisjeća se Mirjana. Premrla je od straha kad je četnik s automatskom puškom stao pred nju. Pozlilo joj je, a sjeća se glasa četnika koji naređuje da je se izvede iz prostorije. Dok su je kolegice pridržavale, do nje su dopirali glasovi pomahnitalih vojnika koji su vikali: “Treba ih sve pobiti! Otvaraj vrata i tjeraj to pod tenkove!”.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Nas desetak krenulo je prema gradu, ali tad nismo znali gdje je neprijateljska vojska i kamo da se uputimo. Došli smo do Kupe, bili smo uspaničeni i nismo znali što da radimo. Trebamo li se vratiti do naših kuća ili da prijeđemo Kupu. Suprug se navečer uspio izvući iz Petrinje te sam ga zamolila da mene i djecu odveze kod mojih u Moslavinu. To je i učinio. Rođendan naše kćeri proslavili smo 20. rujna 1991., a sljedećeg jutra je otišao braniti svoj grad. Tad sam ga posljednji put vidjela - pripovijeda Mirjana. Kako joj se suprug više nije javljao, Mirjana je na sve načine pokušavala doći do njega i saznati što se dogodilo. Tako je čula da je prilikom obrane Petrinje naišao na grupu martićevaca i na njih bacio bombu. Jednog je ubio, drugog ranio, a treći je pokosio Josipa.
- Čula sam da je njegovo tijelo ostalo ležati 15 dana, da je u nekoliko navrata paljeno, a potom odvezeno bagerom u nepoznato. Do dana današnjeg nisam pronašla suprugove kosti. Jednostavno mu se gubi svaki trag - s tugom i boli u glasu pripovijedala je. Ostala je sama s dvoje male djece te je morala skupiti svu snagu svijeta kako bi ih othranila i izvela na pravi put. I čitavo to vrijeme za voljenim suprugom nije prestala tragati.
- Bilo je raznih identifikacija, bili smo prisutni na iskopima, ali njegove kosti nikad nismo našli. Te godine bile su preživljavanje. Isprva sam kao prognanica bila smještena u barake Hidroelektre Čiče. Tamo sam s djecom bila do 1992. godine. Svakodnevno su čekali tatu i pitali kad će doći. A ja nisam znala što da im kažem. Hodala sam po prvim crtama obrane, nosila i pokazivala slike, tražila odgovore što se dogodilo. Imala sam neku nadu da je možda zarobljen, odlazila sam na svaku razmjenu, pisala pisma, hodala od Siska do Zagreba tragajući za bilo kakvom informacijom. Često bih, s djecom u naručju, gledala kroz prozor, čekala autobuse, iščekivala hoće li moj suprug i otac moje djece doći kući. Uzalud - tiho pripovijeda Mirjana. Uspjela je dobiti stan u Zagrebu i život je krenuo nabolje. No Mirjana je i dalje nastavila tragati za suprugom. To čini i danas.
- Moja djeca sad imaju svoje poslove i živote. Stalno sam sama i sve mi više nedostaje suprug.
Puno mi znači angažman u udruzi, nađemo se, posavjetujemo, svi se međusobno razumijemo. A onda dođem kući, u prazan stan i stegne me oko srca - priznaje nam Mirjana. Josipa i nakon gotovo 29 godina i dalje sanja. U snovima trči između kostura, tijela, a sve u želji da ga nađe. - A onda iz jednoga groba viri sanduk, a ja vičem: ‘Evo, tu je netko od naših!’. U sljedećem snu sam u uniformi, nosim oružje i vidim supruga ispred sebe. Vičem mu: ‘Daj se sakrij!’. A on mi odgovara kako oni njega ne vide jer je duh. Kad s prijateljicom odem na groblje, gledam je kako pere spomenik, kiti ga cvijećem i pali lampaše, pa se pitam: ‘A gdje je moj suprug?’. Jedino što mogu je paliti svijeće kraj spomenika gdje je uklesano njegovo ime. I tako odlazim, tamo palim svijeće i pričam sa spomenikom - kroz suze niže tužna Mirjana.
Iako je srce vuče u Petrinju, ostala je živjeti u Zagrebu. Znala je da njezinoj djeci zbog fakulteta treba blizina grada i svoj je život podredila njima. Za suprugom dok živi i diše neće prestati tragati.
- Kad više ne budem mogla, nastavit će moja djeca - zaključila je Mirjana.
POGLEDAJTE VIDEO: