Dan sjećanja na tragediju Vukovara državni je praznik u kojemu se cijela Hrvatska prisjeća strašnih ratnih dana u tom, do tada, multikulturalnom gradu na istoku Slavonije. Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991., a završila 18. studenoga 1991. slomom obrane grada. Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca HOS-a, ustrojenih u legendarnu 204. vukovarsku brigadu, ali i veći broj dragovoljaca pristiglih iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva.

Do eskalacije sukoba u Slavoniji došlo je već u srpnju i kolovozu 1991., kad je Jugoslavenska narodna armija sa srpskim paravojnim postrojbama napala hrvatska sela i protjerala hrvatsko stanovništvo s ciljem zauzimanja i okupacije istočne Hrvatske, koja je trebala započeti zauzimanjem Vukovara i njegovim potpunim uništenjem. Agresor je s 30.000 vojnika i paravojnih skupina te s oko 1600 oklopnih borbenih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i mnoštvom ostale vojne tehnike krenuo na Vukovar. Hrvatskih branitelja bilo je svega 1800.

Krajem kolovoza započeo je opći napad na grad...

Puna tri mjeseca hrvatski branitelji su odolijevali danonoćnim napadima za osvajanje Vukovara. Jedina komunikacija za opskrbu hrvatskih branitelja "Kukuruzni put" bila je presječena, a prestali su letjeti i piloti Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, jedne od prvih zrakoplovnih postrojbi u Domovinskom ratu, koja je ušla u legendu zbog svojih humanitarnih, ali i borbenih akcija na području Slavonije, posebno iznad Vukovara. Letjevši ispod radara četiri pilota uspjela su realizirati tri humanitarna leta iznad Vukovara u kojima su izbacili 1500 kg sanitetskog materijala i hrane za više od 15.000 civila, koliko ih se tad nalazilo u gradu.

Na desetke neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera zaustavljeno je na Trpinjskoj cesti prozvanoj "Groblje tenkova". Početkom listopada u potpunom okruženju Vukovar je trpio neprekidna topnička razaranja i bombardiranja. Svi sposobni za borbu, očevi i sinovi, među kojima je bilo i onih malodobnih, žene koje su ostale u Vukovaru spremne nositi oružje i poginuti, bili su na crtama diljem grada, na koji je dnevno padalo 7000 različitih projektila. U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj i spasiti stotinjak ranjenih branitelja iz Vukovarske bolnice.

Vukovarci nisu 56 dana imali struje, vode, hrane, telefona. Nestale su kuće, zgrade, skloništa, a nastale stotine grobova palih heroja, među kojima je i legendarni zapovjednik obrane Vukovara, Blago Zadro. Obrana se počela raspadati nakon njegova stradanja, čime je njegov herojski doprinos u ratu postao simbolom obrane.

Višemjesečni otpor onemoćalih, malobrojnih i razoružanih branitelja slomljen je u konačnici 18. studenoga 1991. godine.

Mnogi se još vode kao nestali

Dio branitelja pokušao se izvući iz grada kroz minska polja, gdje ih je mnogo i nastradalo, a oni koji nisu uspjeli, odvedeni su u srpske koncentracijske logore, gdje su mnogi ubijeni od batina i zlostavljanja. Među njima i 260 ranjenika iz vukovarske bolnice, od kojih se mnogi još vode kao nestali.

Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. bila je nepoznata sudbina 2630 osoba. Tijekom i nakon procesa mirne reintegracije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica u gradu i okolici, iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci. Unatoč činjenici da se i 31 godinu poslije intenzivno traga za ostacima nestalih osoba, njihova brojka i danas je vrlo visoka - imamo 1821 nestalu osobu. 

U posebnom prilogu koji u četvrtak izlazi uz tiskano izdanje 24sata čitajte sve i o ratnoj ispovijesti Dalibora Baranje. Imao je 16 godina, a išao braniti Vukovar.

Potom, priča o prijateljima u rartu: "Mene su odveli u logor, a Buvu na Ovčaru", i sve o herojima koji nakon rata oživljavaju grad: "Studentima dajem svoj novac da grad izvedu na pravi put".

Tu je i priča o Krešimiru Džalti koji se s 20 godina se priključio obrani. Bio je na Mitnici kad je na kuću pala granata. Začuo je zapomaganje majke čiji je šestomjesečni sin teško ranjen...

Više pročitajte u prilogu.