Razgovaram sa svojim prijateljima u Ukrajini. Oni mi kažu da im ništa nije jasno, u strahu su za vlastite živote. Mi ovdje u ukrajinskoj zajednici molimo se za njih, stalno su nam u mislima. Žalosno je ono što čujemo, sve nas je to vratilo u one godine kad smo mi ovdje bili pogođeni agresijom.
POGLEDAJTE VIDEO
Trenutačno se naša pomoć ogleda u moralnoj potpori svim Ukrajincima, razgovaramo i dogovaramo se što učiniti bude li naša pomoć trebala. Prvenstveno ćemo prikupljati materijalnu pomoć i slati u Ukrajinu, a spremni smo prihvatiti i izbjegle, iako smatram da to neće biti potrebno jer velika je to zemlja. Ništa nam drugo ne preostaje, nego pratiti sva događanja, vidjeti što će se idućih dana dogoditi i moliti se za svoje sunarodnjake, rekao je Darko Karamazan, predsjednik KUD-a "Andrija Pelih" u Šumeću, malom selu na zapadu Slavonskog Broda. U selu je, kaže, 30 posto Ukrajinaca, no malo ih, nažalost, govori ukrajinski jezik. Zbog toga su u KUD-u "Andrija Pelih", koji njeguje ukrajinski ples, pokrenuli i školu učenja ukrajinskog jezika.
- Oni koji znaju ukrajinski čitaju nam i prenose vijesti s internetskih portala iz Ukrajine i sve pažljivo pratimo - kaže Darko. Njegov djed u Šumeć je stigao 1911. godine i napravio kuću.
- Na njoj su ukrasi po uzoru na one kakve se stavljaju na kuće u Ukrajini - kaže Darko, koji je ogradu obojio u plavo i žuto - boje ukrajinske zastave.
A ljubav je prije sedam godina Oksanu Kyryliuk (29) iz Ukrajine dovela u Slavonski Brod. Ima svoj salon ljepote i dvoje predivne djece.
- Jako sam tužna. Plačem od četvrtka, kad me majka nazvala oko sedam sati i rekla da su Rusi napali Ukrajinu. Tamo su i moje dvije sestre, najmlađa se udala prošle godine. Sestra mi je ispričala da je prvi udar bio oko 80 kilometara od nje, da joj se balkon zatresao toliko snažno da je mislila da će se sve srušiti.Plačem jer sam nemoćna, jer im ne mogu pomoći. Samo mogu zamisliti u kakvom su strahu. Majka mi kaže da su u šoku, da u trgovinama nema soli. Ljudi su u panici, pobjegli bi, ali ne mogu. Rekla sam majci i sestrama da sjednu u avion i dođu, ali ona kaže da je to nemoguće. Zračne luke su uništene, iz Kijeva se može jedino automobilom. Osim toga, muževi mojih sestara kažu da moraju ostati - kroz plač govori Oksana dodajući kako se još uspijeva čuti s majkom i mlađom sestrom, dok s drugom sestrom to ide teže. Na njezinu području stalno se prekida signal mobilne mreže.
- Imam prijatelje u cijeloj Ukrajini, ali i oni su u šoku, pucaju im iznad glava, tako da moji najmiliji nemaju kuda pobjeći, osim u podrum. Ne mogu im poslati ni novac jer banke ne rade, ne mogu podići ni svoj novac s računa. Bojim se za njih, strepim nad njihovom sudbinom. Rođena sam 1992. godine, moj mi je suprug pričao da je slično bilo i ovdje, strah me je i ne znam kako da im pomognem.
Ipak mislim da će moja Ukrajina izaći kao pobjednik - rekla je Oksana, dok pregledava poruke koje joj stižu iz domovine. Nažalost, one nimalo nisu ohrabrujuće, a neke su i zastrašujuće.