Prema svemu dosad predloženom, prema donesenom Protokolu, sigurnost u školama bit će prepuštena - školama. I osnivačima, koji su trenutno, kao i cijela vlast, pod itekakvim povećalom da donesu odluke zbog kojih ćemo dobiti kakav-takav osjećaj da su škole sigurna mjesta za našu djecu, učitelje i sve koji u njima rade. Sve će škole, jer je to bilo najjednostavnije provesti, od danas zaključavati, pa učenici više neće moći izlaziti na odmore, roditelje će legitimirati, a ostalo, barem zasad, načelno se neće mijenjati. Spremačice i domari i dosad su dežurali na portama. Dio škola imao je portire, imat će ih i dalje, zagrebačke bi škole trebale dobiti zaštitare, iako su svi svjesni kako je to tek privremena i zapravo nepotrebna mjera.

I sve te mjere opet ne uzimaju u obzir da su škole živi organizam. Od onih najbanalnijih primjera, recimo učenika i zaposlenika u srednjim školama koji vole izaći pod odmorom kako bi zapalili cigaretu, do onih ozbiljnijih - kako će ti isti učenici u srednjim školama ići po gablec - jer srednje škole nemaju riješenu prehranu za učenike. Što će biti s učenicima koji zbog lošeg javnog prijevoza barem jedanput na tjedan zakasne na početak sata?

No za sve te “sitnice” škole su pronalazile kojekakva rješenja, pa će se i sad potruditi da im učenici i zaposlenici ne osjete nove mjere, koje su tu, uostalom, radi njih. Trebaju li nam sigurnije škole? Odavno. No protokoli, pravila, novi “operativni djelatnici za sigurnost i civilnu zaštitu”, hoće li nam to vratiti povjerenje u sigurnost škola? I hoće li riješiti pitanje sve većeg broja djece s problemima u ponašanju i poteškoćama s mentalnim zdravljem? I hoće li to zaustaviti problem vršnjačkog nasilja unutar tih istih škola? Teško. Jer sigurnost mora doći od nas, i to već danas, s prvim jutarnjim zvonom. No ovo je društvo duboko slomljeno. Pitanje je kako i kad ćemo početi rješavati taj problem.