Dočekali smo i to, napokon smo dobili zeleno svjetlo za Schengen. Sporazum koji smo godinama priželjkivali predstavlja slobodu kretanja po većini Europe bez putovnice i bez osobne iskaznice. Ako želite, iz Splita komotno možete voziti bez zaustavljanja do, recimo, Berlina. Zgodno, zar ne? Međutim, šengenski prostor predstavlja novu, jednostavniju i atraktivniju rutu i za drugu vrstu putnika. Onu koja pri prelasku granice ne pokazuje putovnice ni ne čeka na podizanje rampe. Onu koja će, ako se dokopa Hrvatske, teoretski imati mogućnost nesmetanog prolaska do zapada. I učinit će sve da to postignu. Posjetili smo te putnike.
POGLEDAJTE VIDEO:
Život na rubu egzistencije
Bijes. Euforija. Tuga. Strah. Nema suptilne emocije u migrantskoj Bosni.
Osnovne su, ogoljene, univerzalne i brutalne. Isprepletene nasiljem.
Oko osam tisuća nesretnika potuca se po susjednoj, rasklimanoj državi. Vjerojatno ih je i više, službene UNHCR-ove brojke teško mogu izbrojati sve one koji se pod okriljem noći provuku preko divljih granica. Vidjeli smo ih. Svi ih vide. Na ulicama su, na cestama, na zidićima, na livadama, u kafićima, u trgovinama, u parkovima, u kampovima.
U iznošenoj odjeći, u gumenim, rasparenim natikačama lunjaju gradovima. Pritežu ruksake, prebrojavaju sitne konvertibilne marke i nastoje uhvatiti wi-fi signal. Šepaju, tijela su im prekrivena kožnim bolestima. Zgrušana, skorena krv im se lijepi za zavoje na nogama i rukama. Čini se kako domaći svijet više uopće ne primjećuje stare modrice i nove ogrebotine svojih prisilnih sugrađana. Postale su im normalne, uobičajene. Svakodnevne.
- Nikad nije bilo gore. Nikad. Što su uopće oni u Europi očekivali? Inženjere? Doktore? Evo im inženjera i doktora. Dobili su sirotinju i ne znaju gdje će sada s njom. Neće ovo na dobro, pazi što ti kažem - vrti glavom Huse Karajić, ugostitelj iz Velike Kladuše koji je donedavno pružao krov nad glavom tridesetorici ljudi u svom restoranu.
I on je nekad bio izbjeglica i zna što znači biti do koljena u snijegu, odvojen od obitelji i doma.
Gužva u brisanom prostoru
Migranti u Bosni, potekli i protjerani iz nesretnih dijelova svijeta, iz različitih zemalja i s različitim motivima, sad se gužvaju u brisanom prostoru predziđa Schengena. Ne mogu u zapadnu Europu, u svoje krajnje odredište, a ne mogu ni natrag jer ih tamo ništa ne čeka. Nisu putovali tisućama kilometara kako bi se posramljeno vratili u bijedu od koje bezglavo bježe.
Što onda rade ljudi koji su čvrsti u namjeri da prijeđu granicu, ali im je to onemogućeno? Isto ono što rade ljudi koji su čvrsti u namjeri da ih ne puste preko te iste granice. Migranti iz Bosne i policija iz Hrvatske koriste sva sredstva, zakonita i nezakonita, da izvrše svoj naum. Pokušajmo se na trenutak staviti u njihovu kožu.
S jedne strane imate mladića iz, recimo, Afganistana. Odlučio se za mukotrpan i opasan put preko pola svijeta, možda mu se i obitelj zadužila kako bi ga, kao najjačeg člana, poslali u Europsku uniju da tamo zatraži azil kako bi mu se pridružio ostatak obitelji legalnim i sigurnim putem. On mora ići dalje i to je jedino što zna. U nepoznatoj je zemlji, s nepoznatim ljudima koji govore nepoznatim jezikom.
S druge strane imate policajca iz, recimo, Gospića. Zarađuje crkavicu, ima obitelj koju mora prehraniti, a zauzvrat provodi dane i noći na čukama po miniranim planinama doslovno loveći ljude koji će učiniti sve da prijeđu granicu. Ima svoje zapovijedi koje mora slijediti. Obojica su ljuti, izmoreni, uplašeni i na rubu živaca. Ne razumiju se. Eskalacija je neizbježna.
I tako sada imamo arenu u mračnim šumama i blatnjavim puteljcima u kojoj se, daleko od očiju javnosti, migranti i policajci igraju okrutne igre mačke i miša. Previše je neovisnih i presličnih izvještaja o policijskom batinanju da bi bili izmišljeni. Ponavljajuća priča o udarcima, oduzimanju i razbijanju mobitela te nasilnom vraćanju ionako izgubljenih ljudi postala je dio migrantske svakodnevice.
Bure bosanskog baruta
No policija im je samo jedan od problema. Koktel bliskoistočnih naroda strpan uz granicu s Hrvatskom se mlati i međusobno pa tako sve češće isplivavaju snimke tučnjava u Velikoj Kladuši i Bihaću. Nedavno je objavljen uznemirujući video navodno snimljen uz granicu, a na kojem se vidi polugolo truplo muškarca u potoku. Ne zna se kako je umro. Tu je i droga. Prema svjedočenju lokalaca u Kladuši koji su nam pokazali fotografije primopredaja, u sjeverozapadnoj Bosni procvjetala je trgovina opijatima.
Vidjeli smo slike na kojima navodni domaći dileri migrantima predaju vrećice s tabletama i zamotuljke u folijama.
- Naš je čovjek, odavde je, iz Kladuše. Vratili su ga iz Amerike, deportirali su ga baš zbog dilanja - priča nam jedna žena, upirući prstom u trgovca drogom sa slike.
Nervoza raste, ljudi s jedne i druge strane postaju sve očajniji i spremniji na sve ekstremnije poteze. A zima još nije ni stigla.
Tko zna što će se dogoditi kad se prve pahulje spuste na šatore u kojima čuče sluđeni ljudi narušenog zdravlja i uništenog dostojanstva? Dovoljna je samo jedna iskra da zapali bure bosanskog baruta.
Nasilje kao univerzalni jezik
- Možete li me odvesti u Zagreb? - moli nas jedan mladić ispred kampa Miral u Kladuši.
U tom kampu je početkom lipnja planuo veliki požar u kojemu je ozlijeđena 31 osoba. Vidjeli smo jednog od njih, vatra mu je spalila ruke, lice i leđa. Nekoliko dana nakon požara izbila je masovna tučnjava. Stotinjak ljudi se mlatilo međusobno i s policijom. Ušli smo tamo. Stotine ljudi povlače se po ograđenom prostoru. Čuče u krugovima, sjede oko ognjišta na kojima peku meso i povrće. Užegli miris ulja širi se spavaonicama. Gotovo svi su muškarci. Prate nas u stopu, ali na sigurnoj udaljenosti.
Dvojica ogromnih zaštitara ih ne puštaju ni milimetar unutar svog nevidljivog perimetra. Koordinatorica Alma Dizdarević nas vodi u obilazak, birajući što smijemo vidjeti, a što ne. Korektna je.
Pitamo je zna li odakle modrice na svim ovim ljudima. Kaže da ne zna, ali kako se pri pokušajima prelaska granice znaju ogrebati od trnje. U tom trenutku pored nas prolazi čovjek s glavom u zavojima. Čini se kako je nasilje univerzalni jezik migrantske Bosne.
Nažalost, imali su prilike dobro ga naučiti.
- Obitelj mi je u Pakistanu, a ja pokušavam doći do Italije. Pokušao sam četiri puta prijeći granicu, ali svaki put me uhvatila policija. Tukli su me, a prijatelju su mi razbili glavu - kazuje nam jedan muškarac s nogom u gipsu.
Tko mu je slomio nogu? Kaže da je hrvatska policija. Boji li se? Kaže da nije i da će pokušati opet.
- Ne želim ostati u Bosni ni u Hrvatskoj. Kako to ne razumijete? Samo želim ići dalje, dajte mi nekakav prijevoz i otići ću i nitko me neće više vidjeti - zaklinje se drugi.
Ovaj ima zamotane ruke.
Okružili su nas na parkingu pred kampom. Ovdje nema zaštitara.
- Što da se vama ovo dogodi? Da morate jednog dana bježati iz svoje zemlje i da zaglavite u našoj? Što da vas prebiju, strpaju u kamion i odvezu u Vučjak? - viče jedan mršavi mladić.
Govori o divljem, smrdljivom kampu kod Bihaća, sklepanom na nekadašnjem smetlištu.
Tamo ljudi žive pod šatorima kao životinje, bez osnovnih uvjeta za život. Prije nekoliko dana, gradske vlasti su im ukinule vodu. Ako ste mislili da je u Kladuši užasno, niste vidjeli Vučjak.
Pitamo ih hoće li i dalje nastaviti prelaziti granicu.
- Da, svaki dan, svaku noć. Ne možemo stati, moramo ići dalje - odgovaraju kao jedan.
'Bojim se za život'
- Kad dođe snijeg, bit će svega. Bojim se - govori nam tiho jedan mladić. Nema više od dvadeset godina. Šepa. Slomio je nogu dok je skakao kroz prozor spavaonice u požaru kampa.
Čega se boji?
- Bojim se za život. Tučemo se u kampu. Tuku nas na granici. Razbijaju nam mobitele - odgovara on.
Zašto vam lome mobitele?
- Da se ne možemo snaći. Mobitel mi je karta i sredstvo komunikacije. Kad su mi ga slomili, rekli su mojoj grupi da nemaju ništa za nas i potjerali su nas natrag - kazuje nam ovaj momak.
Dolazi onaj zaštitar iz kampa, maše motorolom i dovikuje da ne možemo stajati na parkingu. Mičemo se. Prati nas jedan krupniji muškarac, teško mu je procijeniti godine.
- Sinoć smo pokušali proći granicu u Lici, a ovo mi je napravila hrvatska policija. Ne znam zašto - viče on i pokazuje ruke u zavojima.
Ljudi u neljudskim uvjetima
Razmjere nasilnog ludila u Bosni pokušao nam je objasniti Ziyad iz Tunisa. U Kladuši je nekoliko mjeseci, a granicu je pokušao prijeći već šest puta. Četiri puta pješke, jednom u kamionu, a šesti pokušaj nam nije htio otkriti. Svaki put bi ga uhvatili, svaki put bi ga otjerali natrag. Tvrdi da je svjedočio uznemirujućem i mučnom ponašanju naše policije.
Jednom njegovom prijatelju su slomili ruku, jednom nogu, jednoga su gušili, jednom su dislocirali čeljust, jednom razvalili živac na kralježnici... On se izvukao s modricama, kaže da je imao sreće. Priča nam kako je razgovarao s jednim policajcem nakon što ga je ovaj prebio. Kaže kako se policajac iznenadio što zna engleski.
A zašto je Ziyad tu?
- Iz Tunisa sam pobjegao iz političkih razloga jer sam sudjelovao u Arapskom proljeću (revolucionarna frakcija koja je pokrenula prosvjede protiv korupcije, inflacije i nezaposlenosti, op.a.) - priča nam čovjek.
- Pokušavat ću prelaziti granicu i dalje. Uvijek ću pokušavati, uvijek. Pokušao sam naći posao u Bosni, radio sam zidarske poslove kod jednog majstora i plaćao mi je 25 maraka. Ali više ne mogu naći ništa. Spavam u jednom prostoru, prljav je i nema prozora - kaže on.
Tko mu je prepustio taj smještaj, pitamo ga?
- Jedan čovjek kojemu su ubili roditelje u ratu u Bosni - odgovara.
Nasilje, strah, smrt i mržnja dio su morbidnog goblena koji ilustrira nečovječnu situaciju u susjednoj državi. Ljudi u neljudskim uvjetima, svojim uznemirujućim ponašanjem demonstriraju one najprimitivnije obrasce ponašanja.
Ponašaju se kaotično, nasilno, prestrašeno, instinktivno. Posežu za očajničkim mjerama i doslovno riskiraju vlastite živote kako bi si omogućili normalniju egzistenciju. Ponašaju se nepredvidivo, divlje i impulzivno.
Ponašaju se ljudski.