U subotu, 18. studenog, navršit će se duge 32 godine od pada Vukovara. Ovaj datum 1991. godine ostao je zabilježen kao jedan od najtužnijih i najvažnijih u bližoj hrvatskoj povijesti, u njemu su utjelovljeni neviđena hrabrost, stradanje, suze, bol, ali i ponos. Upravo zbog toga spontano je 1998. godine nastala prva kolona sjećanja u Vukovaru, preteča današnjima. No u toj prvoj nije bilo političkih konflikata niti je ikome padalo na pamet iskoristiti taj dan za spinove ili marketing elitističkih vlastodržaca. Kolona sjećanja te je 1998. krenula iz naroda, spontano, od Hotela Dunav. Jedan od inicijatora cijele priče bio je Vlado Iljkić. Kako je poslije izjavio, okupilo se tad osamdesetak ljudi, a kao govornica poslužila im je traktorska prikolica s otvorenim stranicama.

- Tad smo se odlučili, iako je još bilo prilično napeto vrijeme u odnosima sa Srbijom, i otišli smo do drvene pijace, odnosno do Slavkove pekare. Nakon toga dio ljudi uspio je otići i do Veleprometa. Grupa branitelja okupljena oko Branka Borkovića i Danijela Rehaka otišla je do Memorijalnoga groblja. Tamo su izvadili jedan drveni križ, koji su na šarafe sastavili na licu mjesta i ukopali u zemlju. Sjećam se dva komada oštećenih betonskih blokova kojima smo to poduprli. Danas se na tome mjestu nalazi središnji križ Memorijalnoga groblja - rekao je svojedobno Iljkić za medije i dodao kako je cilj svega bila ideja o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta, uz osnaživanje identiteta ovoga grada.

Jedan od organizatora bio je i Tomislav Čorak, koji je za medije rekao da su već sljedeće godine gradske vlasti donijele odluku da se složi prigodan program. Na tragu prve kolone složen je program za 1999. godinu, kad je obilježavanje počelo u krugu vukovarske bolnice, koja je tad bila u obnovi, i nastavila se preko Drvene pijace do Veleprometa. Te godine održani su posljednji govori u okviru obilježavanja Dana sjećanja. Inače, 1999. godine prvi je put obilježena i obljetnica stradanja gradske četvrti Borovo naselje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Do 2016. godine broj ljudi u vukovarskoj koloni sjećanja narastao je i na 120.000, a kad su riječ o “običnim ljudima”, namjera im je doista uvijek bila onakva kakva je i zamišljena u početku - odati počast, pijetet, pokazati zahvalnost i prisjetiti se svih tragično stradalih branitelja i civila. No politika je, za razliku od malih, dobronamjernih ljudi, proračunata, pa je kolona sjećanja kroz godine postala poligon za unutarnje političke podjele i sukobe, pri čemu je stvarni smisao cijele priče padao u drugi plan. Pa smo tako svjedočili ružnim obračunima koji veze nemaju s poštovanjem žrtve koju je Vukovar dao u Domovinskom ratu.

Prisjetimo se 2013. godine, kad je cijeli državni vrh sa sudionicima službenog protokola odlučio prekinuti mimohod prema Memorijalnom groblju. Razlog je bio što su ih, kako je rečeno, spriječili aktivisti Stožera i dio braniteljskih udruga da se normalno kreću kroz grad. Premijer je tad bio sadašnji predsjednik RH Zoran Milanović, i baš u vrijeme njegova premijerskog mandata obljetnicu pada Vukovara obilježile su dvije kolone. Ove godine neće biti dvije kolone, ali se ratuje s dva različita plakata, a vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, kao i prethodnih godina, negoduje protiv vijenaca koje Srpsko narodno vijeće baca u Dunav odajući tako počast svim stradalima srpske nacionalnosti.