"Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu", izjavio je premijer Andrej Plenković u emisiji Hrvatskog radija "A sada Vlada".

To je pohvalno i ohrabrujuće. 

Na njegovu, ali i našu žalost, Plenković nije imao tako istančane radare za mnoge druge stvari u njegovu mandatu.

Primjerice, za sve one radikale i ekstremiste koje je stavio na izborne liste HDZ-a na izborima 2016. godine i doveo ih u Hrvatski sabor. Ili za agendu zamjenika Milijana Brkića kojeg je postavio za potpredsjednika Hrvatskog sabora. Ili za Martinu Dalić i borgovce s kojima je navodno spašavao Agrokor.

Ili da je makar imao tako istančane radare za sve one ministre koji su zbog korupcije, sukoba interesa, muljanja s imovinskim karticama, sumnjivog bogaćenja i sve ostaloga morali napustiti njegovu Vladu. Gdje su bili ti istančani radari kad je Plenković imenovao Kuščevića, Žalac, Gorana Marića, Kujundžića, Damira Krstičevića...? 

Ili Josipu Rimac.

Ili kad je koalirao s Mostovcima koje je ubrzo najurio. Koliko sekundi mu je trebalo da otkrije njihovu agendu?

Radari za preletače

Što su Plenkoviću govorili ti njegovi istančani radari kad je trčao u susret Tomislavu Sauchi, tadašnjem optuženiku, a sadašnjem nepravomoćnom osuđeniku za kriminal s dnevnicama u Vladi, kako bi mu zahvalio na podršci u Saboru?

Ili kad se držao na vlasti zahvaljujući kupovini glasova, političkoj trgovini prebjezima i preletačima? I što su mu radari govorili o Milanu Bandiću?

Gdje su bili Plenkovićevi istančani radari kad je otkrivao "dvostruke konotacije" ustaškog pozdrava Za dom spremni? Ili kad je ignorirao ili zanemarivao afere i skandale lokalnih HDZ-ovaca, od Ivice Kirina do Stjepana Kostanjevića, gradonačelnika Gline? Čiji je nestanak s radara nakon potresa pripisao njegovu samozatajnom djelovanju.

Ima takvih primjera i slučajeva puno. Kad su Plenkovićevi istančani radari zatajili.

Radari za kritičare

Ali eto, Plenković ima istančane radare za kritičare. Za one koji se usude prigovoriti službama i Vladi zato što nisu dovoljno brzo reagirali na potres u Petrinji i Glini. Radari su očito baždareni da prepoznaju neprijatelje, a propuštaju prijatelje. Barem dok ne postanu neprijatelji.

I naravno da Plenković ima pravo, naročito u godini lokalnih izbora, braniti svoju politiku, svoju Vladu, svoje službe, ministre, svoju stranku. I prvenstveno, samoga sebe. 

Jer ono što je neugodno odzvonilo u toj, ali i mnogim drugim premijerovim izjavama proteklih dana, jest prizvuk paranoje. Umjesto da se nosi s krizama koje ga doista zaskaču na svakom koraku i njegov mandat čine nepodnošljivim, on se sve češće obračunava s kritičarima.

Umjesto da traži suradnju, pomoć, podršku politike i javnosti, premijer odlučuje s njima polemizirati. Traga za njima na svom istančanom radaru i bilježi njihove prigovore. Vjerojatno u Banskim dvorima ima plutenu ploču s galerijom slika svojih kritičara.

I ukoliiko netko vjeruje da je Plenković spreman na suradnju, neka pogleda broj oporbenih amandmana koje je njegova većina prihvatila u zadnjim saborskim zasjedanjima. 

Lider na vjetrometini

I tu je problem: Plenković se ljetos proglasio "liderom koji je poznaje u krizi", zatvorio se u krug svojih suradnika, namjestio obrambeni gard prema javnosti i tako se elegantno postavio na vjetrometinu. On protiv svih. Svi su protiv njega. On je žrtva katastrofe, pa ona i svake kritike.

I što je pritisak veći, i Plenkovićeva obranaška retorika je snažnija.

Jer, jedan od problema, ne samo u ovoj krizi nakon potresa, već i u pandemiji koronavirusa, leži u Plenkovićevoj izjavi da "moramo poštovati institucije".

HDZ gazi institucije

Nažalost, HDZ je prvi taj koji ne poštuje institucije, već ih je odlučio pokoriti ili koristiti kao poligon za uhljebljivanje i provođenje političke volje. Slijedom toga, ni javnost ne vjeruje institucijama koje su politizirane ili kompromitirane. Potkapacitirane, podfinancirane, loše kadrovirane. 

HDZ prvi nema poštovanja ni prema institucijama, ni prema službama, kao ni prema državi koju je od početka smatrao svojim vlasništvom, odnosno držao taocem svojih političkih interesa. I tko kritizira takvu državu i takve institucije, automatski se stigmatizira kao neprijatelj ili remetilački faktor.

A takvu retoriku slušali smo još od devedesetih naovamo.

Plenković svoje liderstvo želi dokazati kroz obračun s kritičarima. Kroz optužbe da žele "demontirati državu", čime ih proglašava praktički petokolonašima i izdajicama.

Međutim, to nije demonstracija snage, već priznanje slabosti.

Bilo bi korisnije da Plenković svoje istančane radare upotrijebi za reformu ovakve države, jačanje institucija i osnaživanje službi. A ne za prozivanje kritičara. To nikome neće pomoći. Čak ni njemu.