Politička borba u Hrvatskoj napokon se preselila u sferu racionalnog i koncentrirala na ključno pitanje - novac, odnosno komorske i druge doprinose.

HDZ je od Hrvatske gospodarske komore (HGK) odlučio napraviti svoj Alamo, utvrdu koju će braniti do kraja, ali to će teško ići jer je društvena svijest o štetnosti tog sustava prevladala. HDZ štiti SDP, oboje štite Bandića, svi zajedno čuvaju HGK, HOK, turističke zajednice itd. Tako više neće moći.

HGK je jedina komora u EU, uz austrijsku i njemačku, koja ima obaveznu članarinu. Plenković u raspravi nije naveo ni jednog jedinog poduzetnika koji bi rekao da od te ustanove ima ikakvu korist. I nije članarina za Komoru 42 kune mjesečno, veliki plaćaju 4200 kuna.

Ako su već ljudi u Komori toliko sposobni i imaju tako dugu tradiciju, zašto onda taj sitniš od 42 kune, odnosno 4200 kuna mjesečno ne zarade na tržištu, kao i svi drugi?

Zašto novinari, citirajmo šefa udruge Lipa, dobrovoljno plaćaju članarinu svojem cehovskom društvu i sami mu biraju predsjednika, a poduzetnici plaćaju harač, dok im predsjednika nameće politika? Nitko nema ništa protiv HGK. Neka perjanica hrvatskog tržišnoga gospodarstva prodajom usluga, ekspertiza, arbitraža, konzaltinga i najšireg spektra usluga zaradi godišnje i pola milijarde kuna pa neka dijele i 13 plaća, na volju im.

Čini se da će HDZ u Saboru ponuditi rješenje prema kojemu će Komora do kraja mandata ove Vlade na tržištu morati zaraditi 50 posto prihoda. To je razumno, postupno rješenje.

Tako na tržište, postupno, bez ukidanja i revolucionarnih poteza, treba preseliti i turističke zajednice, u sveučilište treba uvesti vaučere, a državne tvrtke treba privatizirati do kraja, dati mirovinskim fondovima koji će na čela uprave javnim natječajima dovoditi međunarodne stručnjake. Možda tad nešto i bude od nas.