Samo me boli, najviše me boli, da su ga možda bacili u Dunav. I najteže mi je kad dođem do te rijeke. Svaki put. A sve ove godine nije se saznalo gdje je moj sin, kao da je u zemlju propao. Čula sam da je bio ranjen, ali nitko nije vidio njegov kraj.
POGLEDAJTE VIDEO:
A dokaza nema, lomeći prste govori nam Ane Polonijo (82). Od studenog 1991. godine traga za sinom Zoranom. Ovaj hrvatski branitelj nestao je nakon pada grada u kojem je sve do rata mirno živio s obitelji. Rodio se 1962. godine i nakon završene škole zaposlio se u vinariji Vupik. U trenutku nestanka imao je 29 godina.
Roditelje izveo iz Vukovara
- Bio je komunikativan, igrao nogomet, a kad se zaratilo, prijavio se braniti grad. Zadnji put suprug i ja vidjeli smo ga u Vrbniku na otoku Krku, kamo smo otišli kao prognanici kad su počela jaka granatiranja. Moj Zoran nas je tjerao da odemo na sigurno. Iz policije nam je donio propusnicu da možemo otići iz Vukovara preko Ivankova. Tijekom jednog primirja Zoran nas je došao posjetiti u Vrbnik. Stigao je na jedan dan, faktički samo prespavati. Zadržavali smo ga da ostane, ali govorio je da mora ići jer je opet počela gužva u Vukovaru. Tog dana iz Vrbnika smo ga vozili na Šilo, odakle je nastavio brodicom. Plakala sam i kroz suze mu govorila: ‘Nemoj se vraćati u Vukovar. Imaš gdje biti u Zagrebu. Ako vidiš da je loše, zaustavi se u Zagrebu’. Nije me poslušao. Kroz kukuruzište se vratio u Vukovar. Držao je položaj na Mitnici i do samog pada grada bio u Vukovaru - mirnim glasom, nastojeći suspregnuti bilo kakvu emociju, govori nam Ane. Čula je da su ga prijatelji nagovarali da ide s njima u proboj, no odgovorio im je neka samo idu, da će on lako. I tu mu se gubi svaki trag.
- Nikad više nismo ništa čuli o njemu. A svakakve priče su dolazile do nas. Pričalo se da je zarobljen u Gradiški, pa da su ga vidjeli u Vinkovcima, no to su sve bile rekla-kazala priče. Čula sam i da je bio ranjen, ali nitko nije vidio njegov kraj. Suprug i ja nikad nismo doznali što mu se dogodilo i gdje je završio. Četiri godine nakon njegova nestanka stariji sin je preminuo od moždanog udara, dvije godine kasnije suprug se teško razbolio i njegovala sam ga deset godina do njegove smrti. To je razlog zašto nisam mogla odlaziti na identifikacije i fizički biti uključena u potragu za sinom - objašnjava Ane, koja je mir našla u domu za starije i nemoćne na zagrebačkom Iblerovu trgu.
Mislila je, kaže, da će se vratiti u Vukovar, no nakon što se suprug razbolio, zime su provodili u zagrebačkom stanu Anina pokojnog brata, a ljeta u Vrbniku na otoku Krku.
U suzama dočekivala buseve
- Nakon Zoranova nestanka dugo smo bili uvjereni da su ga zarobili te smo čekali razmjene. Bilo mi je jako teško, svaki autobus dočekivala sam u suzama i ni sama ne znam kako sam ostala normalna. Spasilo me čekanje, držala me ta nada da ću ga ipak naći, da će doći. Moj pokojni suprug bojao se da ću se razboljeti jer sam se skrivala i plakala. On je bio čvršći od mene, ali od sve te silne tuge, razočaranja i udaraca teško je obolio. Nije volio da idem u Vukovar, a nisam ga mogla ostaviti bolesnog. Silno se bojao za mene - prisjeća se Ane. Supruga je upoznala u rodnom Iloku. Tamo je išao u poljoprivrednu školu, a putevi su im se isprepleli u Lovasu, u kojemu su oboje kratko radili.
- Nakon vjenčanja suprug je krenuo s daljnjim školovanjem i završio za učitelja razredne nastave. U to vrijeme svi su se htjeli doškolovati pa je i on odlučio studirati. Završio je Poljoprivredni fakultet i stekao zvanje inženjera agronomije. Iz Lovasa smo se odselili u Vukovar, u kojemu se zaposlio u općini kao poljoprivredni inspektor. Tamo je radio, imali smo stan i dobili dva sina - niže Ane svoja sjećanja. Miran i idiličan obiteljski život i sreću zauvijek je prekinuo rat. Zoranov nestanak obilježio im je živote.
- Bili smo na identifikaciji u Zagrebu. Ali ništa. Da mi nađu sina, to bi mi bio stres, ali imala bih grob da mogu otići na njega i zapaliti svijeću.
Barem jedan ili dva puta. A to neću doživjeti - očiju punih suza govori Ane.
U Vukovar ne voli ići
Priznaje nam da nestalog Zorana sanja ponekad. Vidi ga iz profila, nejasnog, oko njih je strka, ali ne razgovaraju.
I što godine prolaze, sve joj više nedostaje.
- Fali mi uvijek, u svemu. Nemam nikoga, nemam muža, nemam djecu. Dane provodim u staračkom domu sa ženama kojima su sinovi ubijeni, s njima se družim, doručkujem, pričamo, ručamo... Nekad prošetam da se održim na nogama - govori Ane.
U Vukovar ne voli ići. Još su joj žive slike razrušenih kuća iz kojih rastu stabla i šipražje, slike koje su joj ostale u sjećanju kad je prvi put nakon mirne reintegracije stigla u Vukovar.
- Od sina nemam ništa, sve je ostalo u Vukovaru. Žao mi je... Lijepo smo živjeli dok smo bili na okupu, a sad je sve tuga. Nitko ne zna gdje je moj sin, kao da je u zemlju propao. Izgleda da je išao u proboj i valjda su ga negdje uhvatili. Nikad mi se nitko nije javio. A i koga da pitam? Svi šute. Ne žele ništa reći - požalila se na kraju.