Na palubi američkog ratnog broda "Missouri" u Tokijskom zaljevu na današnji dan 1945. godine predstavnici japanske Vrhovne komande potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju, čime je okončan Drugi svjetski rat, koji je u Europi završen 9. svibnja 1945. kapitulacijom Njemačke.
Tokio je, smatra se i kažu udžbenici povijesti, bio prisiljen kapitulirati poslije niza poraza, ulaska SSSR-a u rat, te uništenja gradova Hirošime i Nagasakija američkim atomskim bombama i iskrcavanja američkih trupa u Tokijski zaljev.
Japan je tada izgubio sve kolonije i s manjim izuzecima sveden je u granice nacionalne teritorije i praktično se našao pod okupacijom SAD.
Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikatnoj situaciji. Sa jedne strane, uspješno su istisnuli Japan sa Pacifika i došli do japanskih matičnih otoka. S druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg i da će u slučaju kopnene invazije američke vojske stradati nekoliko stotina tisuća marinaca, što Pentagon svakako nije želio.
A Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuvjetne kapitulacije Tokija.
Bijela kuća je bila svjesna da ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopće i ne upotrijebe, odnosno da ne demonstriraju silu i pokažu svijetu da su oni najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što će živote izgubiti nekoliko stotina tisuća ljudi.
Naravno, bilo je bilo važno i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.
Naime, Staljin je u toku četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog pobjede i ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca trenirana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li se mrski neprijatelj protjerao sa sovjetskog tla.
Staljin je pokazao i da ne preza od brutalnog okupiranja “oslobođenih zemalja”, od ustoličavanja svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoje pseudoimperiju.
Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, a Japan je graničio sa SSSR na njegovom krajnjem istoku.
Utrka s vremenom i Amerikancima
Stoga je Japan bio savršen za posljednju Staljinu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se nametne kao jedini svjetski lider.
Bila je to njegova utrka s vremenom i utrka s predsjednikom Bijele kuće.
Amerikanci su to znali, a tadašnji američki predsjednik Truman, koji je naslijedio preminulog Franklina Roosevelta, nije mogao sebi priuštiti da ga željezni Gruzijac sa svog kremaljskog trona preduhitri. Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako, barem, uči službena povijest.
Međutim, ono što ne spominje jesu okolnosti u kojima se sve dogodilo, a koje stvaraju potpuno drugu sliku tih događaja i otvaraju jednu drugačiju perspektivu.
Prije svega, Vrhovni savjet – koje je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. kolovoza nakon što je bačena prva bomba. Prvi sastanak nakon toga bio je 9. kolovoza, na dan kada je bačena druga bomba na Nagasaki, znači ona bomba koja je odnijela manje života.
Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja.
Atomske bombe i nisu im bile važne
Suvremeni povjesničari zato postavljaju pitanje kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi, a pritom se ne može tvrditi da nisu bili svjesni razmjera te katastrofe jer su već istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro što znači nuklearno oružje budući da su i oni sami imali program njegovog razvoja.
General Douglas MacArthur drži govor prilikom potpisivanja kapitulacije
Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno jesu li im gradovi stradali u masovnim bombardiranjima ili od jedne jedine bombe. Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 milijuna beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili njih 750.000. Dva grada su, iz japanske perspektive, doslovno bili manje-više.
Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada sa više od 100.000 stanovnika, i šest sa između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki su bili generalni razmjeri uništenja.
Čak su i umjereni japanski političari govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardiranja i kako svi moraju biti strpljivi jer je “diplomaciji potrebno vrijeme”.
Kakva će biti sudbina carstva?
Tijekom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije opširno govorilo o bombardiranjima. Ona su se spominjala, ali druge stvari su bile važnije. General Anami je 13. kolovoza rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore od običnog bombardiranja.
USS Missouri (na slici gore) na kojem je potpisana kapitulacija
Znači, uzrok japanske kapitulacije nisu bile bačene atomske bombe nego - Sovjetski Savez. Važnost toga da Staljin ostane van rata sa Japanom je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta opširno razgovaralo. Još je u lipnju 1945. godine na sastanku Vrhovnog savjeta bilo rečeno da će sovjetski ulazak u rat sa njima, ako to toga dođe, “odrediti sudbinu carstva”.
Naime, u travnju 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je i dalje bila na snazi i premda je Hitler tražio od Japana da napadne SSSR sa leđa oni su to odbijali i nikada to nisu napravili.
Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci Japanu nije bilo sporno da su oni izgubili rat, znali su da je predaja neminovna.
Sporni su bili uvjeti te predaje. Što znači bezuvjetna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorije poput Koreje, Vijetnama, Burme, Indonezije? Dijelove Kine? Najbitnije od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji i hoće li mu se suditi? Hoće li se i njima suditi?
Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost nagovoriti Staljina da posreduje između njih i ostalih saveznika, a sve kako bi izvukli maksimum u pregovorima.
Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što krenu u invaziju najavljenu za 1. listopada i time ih natjeraju na pregovore.
Sve se promijenilo 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinsko otočje, za nekoliko sati doslovno uništio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se pripremati za invaziju na Hokaido, najsjeverniji japanski otok i drugi po veličini.
Ovaj događaj je bio direktni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. kolovoza. Na Staljina znači više ne računaju, što znači da im prvi plan otpada. A ni drugi plan više nije bio izvediv jer su najbolje trupe čekale Amerikance na jugu, a one na sjeveru nisu se mogle nositi sa prekaljenim Rusima.
Svima je bilo jasno da oni neće moći boriti sa dvije supersile na dva različita fronta. A sigurno se nije moglo računati na to da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin već puno puta dokazao da ga uopće nije briga za gubitke.
Samo da Rusima ne 'padnu u ruke'
Dakle, s odlukom se više nije moglo čekati. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, što će se dogoditi sa njihovim tisućama godina starim institucijama, što će se dogoditi sa carem, sa dinastijom koja postoji 2.600 godina, sa njihovom tradicijom, kulturom, religijom? Ukratko, što će se dogoditi sa onim što Japan jest i bez čega ne postoji ako njegova otočja okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski Rusi?
Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje da se odmah bezuvjetno preda Amerikancima.
Možda ćemo jednoga dana saznati da li je to bezuvjetno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati. Za sada se može samo pretpostaviti da je tako, jer su cara Hirohita ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje.
Zbog čega je onda desetljećima na snazi priča da su atomske bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Vjerojatno što je to odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike narasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski uglednici su im išli 'niz dlaku'.
Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz gore navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina.
Japanci su znači morali birati 'između dvije vatre'. Očito im je američka izgledala nekako manje strašna. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin.
Amerikanci okupirali Japan
Slavni američki general Douglas MacArthur, najodlikovaniji časnik u povijesti SAD-a stao je ispred mikrofona tog 2. rujna 1945. na brodu Missouri i započeo 23 minutnu ceremoniju predaje koju je svijet dočekao na nogama.
- Iskreno se nadam, zapravo nada se čitavo čovječanstvo, da će se nakon krvi i krvoprolića u prošlosti, svijet utemeljiti na vjeri i razumijevanju, postati svijet posvećen dostojanstvu čovjeka i ispunjenju želje za slobodom, tolerancijom i pravdom - kazao je MacArthur koji je nakon rata postavljen je na izvanredno moćnu poziciju vrhovnog zapovjednika u okupiranom Japanu, čime je de facto postao vladar čitavog Japana. Kao okupacijski guverner Japana jedan je od tvoraca poratnog japanskog ustava. Svojom autokratskom vladavinom postavio je temelje za kasniji spektakularni razvoj te zemlje.
U Japanu se 2. rujna službeno naziva Dan žalosti za mrtvima u ratu i molitve za mir.