U raspravi o poreznim izmjenama čuli smo razne argumente i rješenja. Pa i ona ekstremne, od Radničke fronte, da oni između 15.000 i 30.000 kuna trebaju platiti porez od 40 posto. A iznad 30.000 kuna osnovice porez bi bio 80 posto.

Porezne izmjene su uvijek plodno tlo za populiste koji se često prikazuju kao narodni tribuni. To što će se neki IT inženjer samo prijaviti u neku od susjednih zemalja, pa od njegove plaće nećemo imati ništa s takvim porezom, često padne u drugi plan.

Kao i to da nikad nisu za oporezivanje imovine i nekretnina, pa čak i ako bi oni s jednom nekretninom bolje prošli jer sad za nju plaćaju komunalnu naknadu, a inače bi bili oslobođeni poreza na imovinu.

No temeljna zabluda u raspravi o porezu na dohodak je gledati koliko će kome ostati više nakon izmjene, a ne gledati koliko je dosad plaćao poreza. Jer ne može netko tko ne plaća porez sada dobiti više s nižom stopom. Kao ni onaj koji je plaćao 500 kuna poreza, da mu plaća s nižim porezom poraste za tisuću kuna. Osoba s dvoje djece u Zagrebu i plaćom od 8500 kuna plati sad 98 kuna poreza i prireza. Osoba s jednim djetetom plaća porez tek na dio iznad 5700 kuna.

Mladi plaćaju tek pola poreznih stopa. Dvije trećine uopće ne plaća nikakav porez na dohodak. Smanjivanje poreznih stopa na plaće na 20 i 30 posto je zato dobar korak naprijed iako uvijek može i više. Činjenica je da, što je nekome veća plaća, više će mu i ostati. I to zato što je dosad plaćao znatno više. Priče o stopama od 40, 50 ili 80 posto za one s najvišim plaćama su čisti populizam.

Taj porez neće riješiti problem niskog dohotka i problem onih koji jedva preživljavaju s 3500 ili 4000 kuna. Jer ionako ne plaćaju porez. To moramo postići boljom konkurentnošću, snižavanjem ostalih davanja i rastom.

Koje će pratiti uprava bez korupcije, pošteni natječaji, zapošljavanje sposobnih a ne podobnih...