Rođena je s rascjepom kralježnice, zbog čega je u invalidskim kolicima, ali to ju ne sprečava da dva puta osvoji titulu državne prvakinje u jahanju osoba s invaliditetom. Noemi Mendiković (19) iz Galižane kraj Pule zbog svoje upornosti motivacija je mnogima. Ova studentica prve godine Fakulteta ekonomije i turizma u Puli rođena je sa spinom bifidom, koju karakterizira nepotpuno zatvaranje kralježaka oko leđne moždine, zbog čega oboljeli ostaju osobe s invaliditetom cijeli život.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ali Noemi, unatoč toj urođenoj malformaciji, osvaja samo prva mjesta i priprema se na jesen na kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Ne voli invalidska kolica. Ne voli se niti fotografirati s njima. Prihvatili smo to želeći pogledati cijeli zahtjevni trening nje i pastuha Faraa, koji strpljivo sluša sve njezine naredbe i potrebe. Članica je Konjičkoga kluba sv. Eufemije u Rovinju.
- Počela sam jahati 2013. godine, ali to je u početku bilo terapijsko jahanje.Nakon tri godine krenula sam samostalno jahati, a 2020. godine krenula sam na natjecanja po Hrvatskoj. Eto, dva puta sam došla prva u državi u kategoriji 'Grade 2', osoba s invaliditetom. Međutim, ja sam jedina natjecateljica u toj kategoriji u Hrvatskoj. Moj konj Farao i ja savršeno smo usklađeni. On je dvadesetogodišnji 'mladić', ali je u odličnoj formi. Vrlo je snažan, temperamentan, ali je pažljiv čim sjednem na njega. Noge mi ne rade, pa na drugi način moram držati balans kad jašem. Umjesto da, kao ostali jahači, kod komandi za konja koristim noge, ja u svakoj ruci držim bič i tako mu dajem komande. Naravno da bič ne služi za udarac nego samo da Farao zna što tražim od njega. Čak sam jednom i pala s konja, ali ne ovog. Nasreću, nije se dogodilo ništa strašno. Pala sam dok je taj konj bio u galopu. Ritnuo se u jednom trenutku i pala sam, ali je sve bilo u redu. Nakon toga se nisam uplašila ponovno sjesti na konja. Ali ne više tog. Tad je u moj život ušao Farao. Jahanje je za mene strast, sloboda i konj zapravo predstavlja 'moje noge' - opisala je Noemi.
Poprilično je povučena i skromna, ali kad je na svom Farau, svijet joj je doslovce pod nogama. Na konju nema dijagnoza nego, kako kaže, samo fokus na to da odlično odradi posao.
Nema 'ja to ne mogu'
- Noge me zbog te urođene mane ne drže. Mama mi pomogne da se popnem na konja jer ne mogu sama prebaciti nogu, a isti proces je i prilikom spuštanja s konja. Obitelj mi je velika podrška u svemu. Uporna sam i kod mene nema 'ja to ne mogu'. Sjedim u posebnom sedlu, odnosno na podlozi koja se stavi na sedlo, kako se ne bih nažuljala, jer ja se ne mogu osloniti na noge kao drugi jahači. I to sedlo ima posebne stremene da mi noge ne propadnu kroz njih jer ih ne mogu kontrolirati. Pomoću dva biča u svakoj ruci dajem komande, umjesto nogama, kako to rade drugi jahači - objasnila je sve izazove s kojima se svakodnevno suočava.
Kao da je to sasvim prirodno i normalno. Kaže da je važno prihvatiti sebe takvu kakva jesi jer tek tad počinje napredak i fokus na ostvarenje cilja. Ponovila nam je da invalidska kolica ne voli. Gleda u njih. Nije se još potpuno sprijateljila s njima, a i zašto bi kad joj ona ne trebaju dok osvaja prva mjesta. Nakon svakog treninga obavezno svoga konja nagradi ukusnim kolačićem. To rade prijatelji. Noemi može napraviti nekoliko nesigurnih koraka svojim nogama, što nam je i pokazala, ali ubrzo mora sjesti u kolica.
- Osoba s invaliditetom može sve, pa čak i natjecati se u jahanju, kao što vidite. Sjesti na konja i potrčati s njim za mene je neopisiv osjećaj potpune slobode. Tad mogu trčati, ići, primjerice, i u šumu, što inače u invalidskim kolicima ne mogu. Jako puno treniram i trenutno se pripremam za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Austriji, a nakon toga i na Svjetsko prvenstvo koje će se ove godine održati u Njemačkoj. Nakon učenja i zahtjevnih ispita na fakultetu nisam umorna. Jer jahati želim i to me odmara. Najveća želja mi je jednog dana otići na paraolimpijadu - odala nam je Noemi.
Inspiracija mladima
Njezina trenerica Suzana Haber iz Konjičkoga kluba sv. Eufemija za Noemi ima samo riječi hvale.
- Ona je jedina natjecateljica u državi s invaliditetom koja se natječe u jahanju, u kategoriji 'Grade 2'. Da ima konkurenciju, i njih bi bez pardona 'pomela', toliko je dobra. Ona jaše sportskog pastuha, što je prilično teško. Farao je pravi natjecateljski konj koji ima mnogo godina i 'utakmica' iza sebe, a uz to je svojeglav, borben i temperamentan. Osoba koja ga jaše mora biti vrlo sposobna, a to je upravo Noemi. Cilj joj je paraolimpijada, a taj cilj za nju je itekako ostvariv. Farao i Noemi savršen su i skladan par. On uživa s njom na treningu. Uživa nositi je i shvaća sve što ona traži od njega. Da biste jahali takvoga konja, trebate biti snažni i karakterno i tjelesno. Noemi je velika inspiracija mladima. Kad imamo treninge, za razliku od drugih jahačica, ona nikad nije rekla da nešto ne može. Stisne zube i napravi sve što se od nje traži. Njezine noge prilikom jahanja su u stremenima i vezana je uz konja. Moram priznati da mi ni danas nije potpuno jasno kako ona uspije tako odlično balansirati tijelo dok jaše, posebice kad se ide u kas. Ona je primjer da se sve u životu može upornim radom i trudom - rekla je trenerica Suzana Haber.