Naša djeca su taoci ljudi koji vode Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’. Uskraćeni su za adekvatan prostor i oštećeni su.

Veću drugu školsku godinu zaredom čekaju obnovu zgrade u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Ispričali su nam to ogorčeni roditelji slijepih i slabovidnih učenika koji se obrazuju u toj ustanovi.

Zlatko Farljević, čija kći ide u “Vinko Bek”, kaže kako je početkom prošle školske godine ravnateljica centra po hitnom postupku preselila sve učenike iz zgrade u Nazorovoj ulici.

Djeca su potom smještena u dislocirane jedinice centra, u Kušlanovoj 59A i u Filipovićevoj 22D. Razlog premještaja bila je opasnost od urušavanja krovišta na staroj zgradi. Međutim, ni godinu dana nakon premještanja krov nije saniran, a djeca su i dalje u prostorima za koje roditelji tvrde kako nisu adekvatno opremljeni za boravak slijepe djece s dodatnim poteškoćama.

- Smješteni su u potkrovlju, zgrada je stara i ima mali lift, nemaju dovoljan broj defektologa. Stepenice su spiralne, prostor je ostakljen, zgrada je uska. Ona zgrada u Nazorovoj je stara, ali naspram ovih gdje su naša djeca sad smještena, Nazorova je prava vila - rekla nam je Tatjana Babijaš, majka učenice centra. Dodaje kako djeca na novoj adresi u Filipovićevoj nemaju ni dvorište za igru, a tjelesni imaju jedanput tjedno, nemaju se gdje igrati, nemaju gdje trčati.

- To su djeca kojima je fizička aktivnost nužna i puno im pomaže. Sad im je i to uskraćeno. Mnoga djeca su se kroz ovu školsku godinu jako udebljala, a zbog nedostatka fizičke aktivnosti postala su nasilna i autonasilna. Evo neki dan je moja Anita došla s modricom na ustima - očajna je Babijaš.

Njena kći Anita (18) je slijepa, a osim toga boluje od autizma. Iznimno je senzibilna, osjetljiva i reagira na bilo kakve promjene zvuka. U Nazorovoj je Anita kroz godine stekla samostalnost, dobro se prilagodila i normalno je funkcionirala s drugom djecom. Zadnjih godinu dana, koliko su djeca na drugoj lokaciji, Anita je izgubila samostalnost, postala je plašljivija i općenito je nazadovala.

Roditelji su ljuti, ogorčeni i nemoćni. Nekoliko puta su se tijekom godine žalili ministarstvu, pisali su dopise, pokušavali kontaktirati i predsjednicu, a sve kako bi svojoj bolesnoj djeci osigurali adekvatan smještaj i školski život kakav zaslužuju. U godinu dana pozvani su na dva sastanka, jedan u ministarstvo i drugi u Centar u Kaušlanovoj.

- Na sastancima ništa nismo zaključili, svi samo govore kako se prostorni uvjeti moraju poboljšati, no nikakvih konkretnih mjera nema. U godinu dana, koliko traje agonija naše djece, dobili smo jedno veliko ništa - objašnjava nam Tatjana Babijaš.

O svemu se očitovala i Diana Marić, ravnateljica Centra “Vinko Bek”, rekavši kako uprava škole s nadležnim ministarstvom i roditeljima korisnika centra naporno radi na pronalasku adekvatnog prostora koji je prilagođen svim potrebama djece koja idu u Centar.

- Naši korisnici i djelatnici su se dobro prilagodili na novi prostor premda je riječ o privremenom prostornom rješenju koje je u postojećim okolnostima jedino moguće - zaključila je Marić.

Ipak, tako ne tvrde mnogi roditelji koji se cijelu školsku godinu bore protiv odluke o preseljenju. Najveći problem, tvrdi Babijaš, je u tome što ne postoji zakon koji se bavi slijepom djecom s dodatnim poteškoćama.

Iz Ministarstva socijalne politike i mladih kratko su se očitovali o aktualnom problemu rekavši kako još skupljaju sve relevantne činjenice vezane uz Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”. Kako navode, razmatraju nekoliko mogućnosti, a krajnji cilj je pronaći rješenje na zadovoljstvo korisnika i djelatnika, u skladu s mišljenjima struke i mogućnostima. Ministarstvo je u rujnu prošle godine zatražilo tri ponude sudskih vještaka za izradu elaborata. Tad su rekli da će o budućnosti zgrade u Nazorovoj ulici odlučiti kad im taj elaborat stigne.

- Inzistiramo na povratku naše djece u Nazorovu. Kada naša djeca budu ponovno tamo, neka gradski ured gradi i obnavlja zgradu koliko ga je volja. Ali smjestiti slijepu djecu s još nekoliko dijagnoza u skučeno potkrovlje, kojim se zbog kanalizacijske sanacije širi nesnosan smrad, nema veze s humanošću - zaključio je tata Farljević.