Kad je 1987. godine tijekom boravka u Parizu zatražio i dobio politički azil, tad 30-godišnji Andreï Makine bio je tek još jedan anonimni ruski emigrant s ambicijom da postane objavljivani književnik. Nakon sedam godina iskušavanja romantičnog stereotipa o izgladnjelom piscu u zapuštenom pariškom potkrovlju - tijekom kojih je živio kao lutalica i beskućnik čiji je dom neko vrijeme bila grobna kapelica na pariškom groblju Père-Lachaise - bivšem profesoru filozofije s doktoratom Sveučilišta u Moskvi sreća se napokon nasmiješila: 1995. godine cijenjeni francuski nakladnik odlučio je objaviti njegov četvrti roman, "Francuska oporuka". Knjiga nepoznata autora čija su prethodna tri romana prošla posve nezapaženo osvojila je srca kritike i čitatelja te katapultirala Makinea na književni Olimp: roman je istodobno, prvi i dosad jedini, dobio dvije najuglednije francuske književne nagrade - Goncourt i Medicis. Odjednom su svi htjeli čitati Andreïa Makinea.