Radni vikend je bio ubitačnog ritma. I napokon je završio. Hvatali smo priliku prije mraka da prošetamo u šumi u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni. Kada smo krenuli sparina je bila takva da se nismo mogli ni pomisliti da ćemo samo sat vremena kasnije biti izubijani od leda, mokri do kože i biti sretni što nam neko drvo nije palo na glavu ili što nas nije pogodio grom.
Nakon dva kilometra počelo je grmjeti u daljini. Taman smo došli do vrha nevelikog brda razočarani što smo našli samo četiri jestive gljive. Zapalili smo cigaretu. Na pola cigarete smo zvali susjede da nam zatvore prozore. Dok smo završili cigaretu krenuli smo nazad i pogodila nas je prva kap.
POGLEDAJTE VIDEO: Novo nevrijeme u Zagrebu
Ubrzano smo išli nazad kada je počelo pljuštati. Vruće je, nije problem. Mobitele sam spremio u nepropusnu vrećicu u kojoj inače nosimo hladnu vodu. A i šuma nas štiti. Neće biti strašno, mislio sam. I vrtio u glavi filmove kako je ljude pogodio grom. Kiša je bila sve jača.
I taman kada smo došli na dio koji više nema gusta stabla doletio je prvi komad leda pored noge. Za pola minute mokri smo do kože i staze su postali potoci. Nema veze. Ionako smo mokri. Hladna voda grize za stopala.
I onda kreće. Prvi komad tuče veličine oraha me pogodio u leđa. Nije ugodno. Supruga i ja stajemo uz prvo stablo relativno mladog hrasta. Nema onu hrastovu krošnju koju sam navikao da svaki pravi hrast ima u Slavoniji. Išao je u visinu. Krošnje nigdje. Ali debelo je u promjeru oko pola metra. Štiti barem malo od onih udara leda i vjetra.
Skupili smo se s ruksacima na glavi. Svaki udarac leda koji prođe pored hrasta osjetiš. U zglob. Leđa. Tuče kao da te netko pogodio kamenom. I tako prvi put. Drugi put. Deseti put. Stoti put. Uvjereni smo da stojimo barem deset minuta tamo. Nije prošlo ni dvije-tri. Hrast se savija. Deset metara od njega je jedan koji je još prošli vikend ponosno stajao. Sad je oboren nakon oluje koja je pogodila Zagreb u noći na subotu.
- Valjda nismo toliki baksuzi da smo izabrali baš onaj koji će se srušit - kažem supruzi.
Ne čuje me s nabijenim ruksakom preko glave i tučom koji u njega udara.
Nebo se nekako čudno rasvijetlilo. Nije mračno. Samo kiša i led. Ispod tebe. Iznad tebe.
Čim se led vratio na gromade veličine lješnjaka, idemo dalje. Nevjerojatno je koliko je ono što smo zvali staza prije još sat vremena postala brzica. Hladna brzica.
Ali uskoro vidimo cestu. Ulica Koštacin. To je spas. Samo još malo do auta. Ali na cesti je bujica. Blatna hladna voda se slijeva. Idemo kroz nju. Ionako smo mokri.
I onda šećer za kraj ovog vikenda. S druge strane, slijeva se crna voda. Smrdi po fekalijama. Nije mi jasno otkud bi taj smrad mogao biti kada se slijeva iz šume.
Ali nećemo čekati da prođe. Idemo i kroz tu smrdljivu vodu do auta. Propadamo u nju do listova.
U autu supruga uzima vrećicu i sjeda na nju da ne uništi sjedala. Ja imam opciju skinuti i hlače i majicu i tenisice. Ali ipak, ako me policija zaustavi sigurno im neću moći objasniti zašto vozim gol. Vidim i naslov: Novinar 24sata vozio gol auto, tvrdi da mu je bilo zima.
Neću taj naslov, neću policiju. Neka se i sjedala navlaže. Valjda će se osušiti i neće smrdjeti. Stigli smo doma mokri, sjedala su mokra. Ali sve je stalo. Da, stalo je točno kada smo ušli u stan.
- Dobro smo i prošli - kažem supruzi.
- Lako je tebi kad nemaš kosu - odvraća i juri je prati jer sutra je radni dan.
Napolju svako malo prolaze vatrogasna kola. Sirene. Hoće li me moji nazvati da još nešto treba odraditi? Nema veze, važno je da smo iz ove oluje izvukli živu glavu. Sreća je u malim stvarima. Poput lagane šetnje šumom na sparni dan u nedjelju predvečer.