Naša agonija traje od pada Vukovara, kad sam izgubio sina Marijana. To treba izdržati. Ja se ne mogu rasplakati. Nisam mogao plakati ni kad mi je majka umrla. Ali baš zbog toga što ne mogu plakati meni je teže pri duši i srcu. Čovjek se rasplače i tu tugu nekako izbaci iz sebe. A ja to ne mogu izbaciti, to me već 27 godina izjeda, slabašnim glasom govorio nam je 2019. Mirko Vučak (82) iz Babinca kraj Varaždina. Sin Marijan bio je školovani policajac. Otac ga je 9. rujna 1991. godine odvezao u Varaždin, odakle je s kolegama krenuo za Vukovar.

- Ispred policijske postaje čekala su četiri autobusa. Pozdravio sam se s njim, ukrcao se u autobus i više ga nikad nisam vidio. U Vukovaru prije nije bio i iz njega se više nikad nije vratio. Njihov položaj bio je na Mitnici. Čuo sam da su tog 4. studenoga 1991. njih dvanaestorica bili u podrumu bez prozora. Opkolili su ih četnici. Marijan je bio zapovjednik svoje grupe i prvi je izašao iz podruma. Navodno su ih sve ubili - govori tužan otac.

Tuga za nestalim sinom je pregolema. Marijan je još od djetinjstva silno želio postati policajac. Nakon završene osnovne završio je Srednju policijsku školu u Zagrebu i s ponosom nosio plavu uniformu. Radio je u policijskim postajama u Kumrovcu i Murskom Središću, a potom u Varaždinu.

Mirko kaže da je mjesec dana prije odlaska u Vukovar Marijan imao žuticu. Pokušao je sina nagovoriti da preda liječničke papire i izbjegne odlazak u Vukovar, no Marijan nije želio ostaviti na cjedilu kolege. Nije ih mogao niti želio iznevjeriti.

- U to vrijeme nije svaka kuća imala telefon. Marijan nas je na susjedov telefon zvao 27. listopada 1991. godine. U tom razgovoru pitao sam ga ima li što za jesti i ima li municije. Odgovorio je da tu i tamo dobiju kruh, a municije imaju koliko uspiju sačuvati za sebe. To je bio naš zadnji razgovor i više se poslije nismo čuli - prisjetio se Mirko.

Prije odlaska na ratište Marijan je živio s djevojkom i tad trogodišnjim sinom Sašom u stanu u Čakovcu. Kako bi im omogućio što bolji život, sagradio je kuću s velikim dnevnim boravkom, kuhinjom, kupaonicom i tri sobe u potkrovlju.

Kad je oslobođen Vukovar, obitelj Vučak obišla je dvorište u kojemu se nalazi kuća i podrum u kojem je njihov sin bio s kolegama policajcima. Iskreno nam je priznao da su se osjećali jezivo.

- Na Mitnicu smo došli s Bedemom ljubavi. Odveli su nas baš na to mjesto gdje je Marijan s kolegama proveo posljednje trenutke i gdje je ubijen. Vidjeli smo dućan kraj te kuće u koji su često zalazili, a oni su bili straga u podrumu. Vlasnik tog objekta bio je Srbin i naši su nas upozorili da ne govorimo. Zašli smo u dvorište. U taj podrum nismo mogli ući, s lijeve strane bila je ruševina, a na tu kuću nije ispaljen ni jedan metak. Srpske kuće i njihova crkva bile su čitave - pripovijedao je Mirko, koji je prije dvije godine izgubio i suprugu Anđelu.

Pretužna majka nije dočekala pronaći neprežaljenog sina, za kojim je godinama plakala i tugovala. Mirko i dalje svijeće pali gdje god dođe. Uglavnom na groblju i kraj središnjih križeva.