Povodom 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata donosimo vam specijal o Trećem Reichu i njihovom vođi Adolfu Hitleru, čovjeku koji je započeo najveće krvoproliće u povijesti. U drugom dijelu opisujemo kako je njemački narod zadivljen Führerovom moći pisao svom voljenom vođi...
'Moj Führeru!', 'Poštovani gospodine kancelaru!', 'Poštovani gospodine Hitler!', ili 'Ljubljeni vođo!' - pisma Hitleru započinjala su na različite načine. Oslovljavanje s 'Dragi Adolfe' nalazimo u pismima Angele Raubal, Hitlerove sestre. Za stranačke drugove službeno ispravno oslovljavanje od 1934. bilo je s 'Moj Führeru' - ali i 'Poštovani vođo i kancelaru'. Međutim, psima koja su stizala u Hitlerovu privatnu pisarnicu većinom su bila posve neslužbenog karaktera. Bile su to čestitke i zamolbe, dobronamjerni prijedlozi i bijesna protestna pisma. Hitleru su pisali učitelji i učenici, redovnice i svećenici, nezaposleni i trgovački savjetnici, admirali i obični članovi SA-a.
Pošiljatelji su prvenstveno htjeli izraziti svoje osjećaje. Bilo je muškaraca, žena i djece koji su doista bili uvjereni u svoju ljubav prema Hitleru. Neki su ga čak nazivali novim Mesijom, a drugi su u njemu jednostavno vidjeli zloću, piše Henrik Eberle u svojoj knjizi Pisma Hitleru.
Mnogi su u njemu vidjeli rješenje svojih problema
Oni manje emotivni o Hitleru su sudili na temelju njegovih političkih dostignuća. Podupirali su ga, no okrenuli su mu leđa kada ga je ratna sreća napustila.
Broj pisama koje je Hitler primao govorio je i o njegovoj trenutačnoj popularnosti. Od siječnja do travnja 1933. pak pečat Hitlerove pisarnice bio je otisnut na više od tri tisuće pisama. Godine 1934. pristiglo je najmanje dvanaest tisuća pisama, a 1941., još uvijek ih je bilo mnogo, više od deset tisuća. U travnju 1945. rođendan je Hitleru čestitalo manje od stotinu ljudi.
Mijenjao se i sadržaj pisama. Godine 1932. mnogi su u Hitleru vidjeli jedino rješenje svojih problema i priželjkivali da postane diktator. Vjerovali su da je demokracija propala. Njegove prve uspjehe u borbi protiv nezaposlenosti narod je počeo poistovjećivati s njegovom ličnošću, i uslijedile su zahvale.
No, kritička su pisma počela stizati već 1933. i 1934. Židovi su se žalili zbog isključenje iz društva, svećenici su protestirali zbog Hitlerova miješanja u crkvenu samoupravu, a čak se i krajnje desničarski nastrojen bivši general Erich von Ludendorff žalio zbog ograničavanja slobode duha.
Međutim, kad se Hitlerova diktatura učvrstila, utihnule su i kritike. Pisma iz razdoblja 1935-1938. ukazivala su na jednodušno poštovanje. Ton pisama se ponovo izmijenio tijekom Drugog svjetskog rata, kada je, primjerice, jedan gimnazijski profesor od Hitlera zatražio istrebljenje Židova.
Potpuno razuzdana pisma u kojima su žene Hitleru izjavljivale vrlo apstraktnu 'ljubav' ili bezgranično obožavanje, njemu su doduše bila neugodna, ali pisma iz naroda ipak su imala važnu ulogu jer su predstavljala 'barometar raspoloženja'. Sve do početka rata Hitleru je bilo vrlo važno da bude obaviješten o brigama i potrebama stanovništva. Tadašnji voditelji raznih Hitlerovih kancelarija, odnosno pisarnica upravo su zato u svako doba imali izravan pristup vođi. bila je to privilegija koja je bila uskraćena nekim ministrima, pa čak i predsjedniku banke Reicha. Naravno, osim u nekoliko iznimnih slučajeva, Hitler pisma nije čitao.
Izrazi obožavanja i izljevi bijesa
Rudolf Hess, koji se do 1931. brinuo o narodnoj pošti, zajedno sa svojim nasljednikom Albertom Bormannom sastavljao je izvatke ili izvještavao Hitlera o tome što su njih dvojica iz pisama iščitali kao 'mišljenje naroda'.
U pismima nalazimo izraze obožavanja i izljeve bijesa no nerijetko i ponizno preklinjanje. Mnogima su često važnije bile privatne brige od političkih odluka pa su stranački ili nestranački kolege svojim problemima često dosađivali 'svome vođi i državnom kancelaru'.
Neka pisma govore i o ljubavi prema muškarcu ili ženi koja je bila neostvariva zbog ekonomskih razloga ili zbog društvenih konvencija. Ponekad bi pošiljatelji sa svojim molbama pritom prešli sve granice dobrog ukusa, na što bi privatna pisarnica odgovarala pismom sljedećeg sadržaja:
Poštovani gospodine/Poštovana gospođo
Potvrđujem primitak Vašeg pisma upućenog Führeru i obavještavam Vas da se vođa u načelu ne miješa u privatne stvari
Uz njemački pozdrav, Albert Bormann
Ugrubo, pisma se mogu podijeliti u dvije kategorije. U jednu se mogu svrstati ona u kojima se izražava podrška. zahvalnice, čestitke i hvalospjevi. Primjerice, pošiljatelji takvih pisama zahvaljivali su na tome što su se ponovo zaposlili i što ponovo imaju dovoljno hrane za život
Drugi su pak Hitlera euforično uzdizali zbog njegovih političkih uspjeha, odnosno zbog priključenje Austrije Reichu. A takva bi pisma, ako bi pošiljatelj došao na određeni položaj, kasnije bila okarakterizirana kao ulagivačka, potaknuta koristoljubljem.
Drugoj kategoriji pripadaju zahtjevi i molbe. 'posve normalni ljudi' nadali su se da će Hitler poboljšati njihovo socijalno stanje. Među njima je bilo onog koji su doista živjeli na granici siromaštva.
Stalnim jačanjem državnog terora stizao je i sve veći broj molbi za pomilovanjem. No, sve molbe za puštanje na slobodu zatvorenog muža, sina, zeta ili strica koje bi stigle do Hitlerovih kancelarija otišle bi bez odgovora ravno u arhivu ili bi bile proslijeđene Reichsführeru SS-a Heinrichu Himmleru.
Za vrijeme samog rata Hitler je dobivao daleko manje pisama, što ukazuje na to da je vjera u njegovu veličinu gubila na snazi.