Turski fotoreporter Burhan Ozbilici snimio je ozbiljno lice ruskog ambasadora Andreja Karlova trenutak prije njegove smrti. Iza njega je stajao ubojica na čijem licu se može iščitati monstruozan plan.
Dan poslije ubojstva reakcija Turaka bila je blaga. Koga god pitate o tome kažu “opet je bio neki incident”. Jednako su reagirali i pri eksplozijama kraj stadiona Bešiktaša i na Kayseriju, pa čak i kod ranijih ubojstava. Bojim se da će jednako reagirati i kod novih detonacija te dizanja u zrak, naravno ako se dogode. Narod najviše brine to što smo se već pomalo navikli na takve napade i katastrofe, a one svaki put postaju sve ekstremnije. Ljudi se ponašaju kao da život ide dalje. To nimalo nije normalno te je zastrašujuće da se ne bojimo takvih stvari i da može postati gore. Pokret gulenista i dalje ima svojih ljudi u sustavu, pa čak i u vladi. Posljedica je to njihove 20-godišnje kolaboracije sa strankom AKP koja je trenutačno na vlasti. Nakon toliko godina nije ih jednostavno prozvati i dati im otkaz.
Iako su se budući američki predsjednik Donald Trump i Republikanci izjasnili kao protivnici Gulena i njegove politike, te čak i zaprijetili da će ga izručiti turskim vlastima u budućnosti, većina građana i dalje smatra kako američki Demokrati stoje iza orkestriranog propalog vojnog puča te da su uvelike pomagali pučistima. Uz to, Turci misle kako Amerikanci potpomažu Kurdsku radničku partiju (PKK) i njihovu nasilnu grupu Kurdistanske sokolove slobode (TAK), koji su organizirali nekoliko eksplozija i terorističkih napada.
U svakodnevici je poznato da Turci, za razliku od svoje vlade, uopće ne vole Sjedinjene Američke Države. Iako je puno moćniji, no vlada jednakim stilom kao Erdogan, Turci gaje simpatije prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Većina tih simpatija zapravo proizlazi zbog straha da bi mogli zaratiti s njegovom zemljom. Iako bi to neki mogli prozvati frojdovskim pogledom na stanje, čvrsta očinska figura koju je pokazao Erdogan učinila ga je izrazito moćnim i popularnim. Zbog jednakog odnosa prema takvoj političkoj figuri, kakvu ima Putin, ovdje ga čini vrlo popularnim, a smatram da bi se to moglo jednostavno dogoditi i s Donaldom Trumpom. Ovdje se poštovanje gradi na strahu, elementu na kojem počiva politika i Turske i Rusije.
Ovoj situaciji moramo dodati i pitanje Sirije, rata u Alepu i terorističke prijetnje ISIL-a. Mnogi članovi AKP-a i nesekularni glasači zaista brinu za dobrobit svojih sunarodnjaka muslimana, iako se oni nalaze na obje zaraćene strane. Zato je lako isprovocirati ogorčenost muslimana uz pomoć stalnog prikazivanja tragedije u Siriji. Ona se prikazuje toliko da često zasjenjuje nesreće i u samoj Turskoj. U glavama građana cijelo ovo vrijeme postoji misao da bi Turska mogla zaratiti sa Sirijom, Rusijom ili čak nekom trećom zemljom, no čak ni to ne izaziva poseban strah. Najgore je, ponavljam, trenutačno stanje u kojem se forsira misao da je sve što nam se događa normalno, a to nimalo nije. U zemlju je zbog svega ušlo puno izbjeglica, no ksenofobija ne postoji. Naša vlada povukla je puno pogrešnih poteza, nije ih integrirala u društvo i dala im raditi. Od izbjeglica je stvorila prosjake koji uglavnom dane provode na ulicama. Iako u Istanbulu nema takvih problema, oni su svakodnevica na jugoistoku zemlje. Erdogan ih sad samo koristi kao sredstvo u pregovorima.
Fotoreporter nije znao što je snimio
Kad sam došao na izložbu, govori su već počeli. Za pozornicu je došao ruski ambasador te sam se približio kako bih ga fotografirao. Napadač je zapucao i trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što se zbiva, rekao je medijima fotoreporter AP-a Burhan Ozbilici. Povijesne fotografije snimio je dok je bježao od metaka.