Prošle je godine, u ovo hladno i maglovito doba, nekoliko stranih radnika, oskudno odjeveno, u predvečerje stajalo ispred ulaza u jedan trgovački centar. Mladić je držao u rukama kartonsku kutiju, pa je pažljivo otvarao, a njegovi prijatelji su sa zanimanjem pogledavali u unutrašnjost upravo kupljene robe. Nitko nije imao hrpe vrećica u rukama, s kakvima su iz tog centra izlazili domaći ljudi. Iz kutije je izvadio svijetle, majušne dječje tenisice. Smješkali su se, pogledavali ih i okretali, gledajući kako su izrađene, a mladić je, čini se, planirao kako će ih sutradan poslati u svoju domovinu, svom djetetu ili, možda, mlađem bratu.
Svakog bi dobronamjernog čovjeka ta scena, u tjednima koji su već ispunjeni predblagdanskim ozračjem, dirnula. Valjda bi se svako normalno biće zamislilo nad sudbinom tih ljudi, možda bi netko računao koliko se svojih dnevnica morao taj čovjek odreći da kupi i pošalje skromne tenisice u domovinu, a netko je zamišljao i lice djeteta kad dobije svoj prvi takav par obuće, pa potrči u njima negdje na južnim obroncima Himalaja.
Na žalost, već tada su ti tihi i nenametljivi ljudi, radnici koji ovdje žive i crnče u ropskim uvjetima, bili na meti huligana, rasista, divljaka koji mrze sve drukčije od sebe. Tukli su ih, pljačkali i gađali kamenjem u Zagrebu nasilnici s crnim kapuljačama, bijedne kukavice. Ubrzo su se gotovo iste provokacije i isti napadi zaredali u Splitu.
Već je u javnost dospjela tvrdnja da je ta bagra mržnjom zadojena na nogometnim tribinama, da se hrane agresijom u navijačkim skupinama, u krdu koje im pruža privid zaštite. Malo argumenata imaju oni koji tvrde drukčije i pokušavaju amnestirati navijačke grupe od odgovornosti za ovakve napade. Ali, čak i ako ti nasilnici nisu od onih s maksimirskog ili poljudskog sjevera, ima tu posla za Hrvatski nogometni savez, za Kustića, za Zajeca i Ivana Bilića, za one koji upravljaju Torcidom i Boysima. A taj posao je vrlo jednostavan: to je jasna i nedvosmislena osuda svakog napada na strane radnike.
Osuda koja se neće svoditi na tiho razvijanje jednog transparenta prije utakmice, već na jasne i glasno izgovorene riječi. (Riječi koje će, između ostalog, crnokapuljačima objasniti da su strani radnici i oni za koje navijaju, Mmaee, Pierre-Gabriel i Maharrami, i Diallo, Moufi i Benrahou. Samo bolje plaćeni i manje ranjivi od ljudi s početka ovog teksta).