Marinović je rođen 26. rujna 1948. godine u mjestu Buška kod Benkovca. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu i Ratnu školu u Sarajevu, a vojna služba vodila ga je od Šibenika i Lastova do Korčule i Trebinja, gdje je 1982. godine postavljen za zapovjednika vojarne JNA.
Na tom je mjestu dočekao i Domovinski rat, a skupivši planove JNA za napad na Dubrovnik prešao je 19. rujna 1991. godine u Zbor narodne garde. U Dubrovniku je s oko 700 branitelja uspostavio obranu grada.
Teško je ranjen 19. ožujka 1992. godine od nagazne mine tijekom izviđanja, a u svibnju 1992. na vlastiti zahtjev napušta bolnicu i opet se priključuje obrani Dubrovnika. Postaje zamjenikom tadašnjeg zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka, a nakon osam mjeseci u zapovjedništvu odlazi u mirovinu.
Marinović je 1995. godine odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Red bana Jelačića, a 2020. godine bio je jedan od devet ratnih zapovjednika koji su povodom 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ na svečanosti u Kninu odlikovani Redom Petra Krešimira.
Grad Dubrovnik 2010. generalu Marinoviću dodijelio je nagradu za životno djelo.
Na Haškom sudu je 2003. svjedočio o opsadi Dubrovnika u procesu protiv Slobodana Miloševića.