Na ovaj dan prije dvije godine, 17-godišnji Ivan je bezbrižno išao u školu i na treninge - čuvao mlađeg brata, družio se s ekipom. Danas su iza njega četiri operacije, godina dana kemoterapija i jedna želja - da opet može samostalno hodati. 

POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata Video

Po svemu je bio normalan dječak, priča nam mama Ivana. Nije pravio probleme, bio je veseo, uvijek nasmijan i s nekim novim dogodovštinama. Krenuo se žaliti na glavobolju, odveli su ga i na preglede, ali je sve bilo u potpunom redu. Krvna slika također. Ono što je upalilo alarm bila je rečenica dva mjeseca kasnije - da ga glava boli dok se smije. 

- Radili su dodatne pretrage, kad su napravili CT, odjednom je u prostoriju došla hrpa doktora i tad sam čula najgoru vijest u životu, nije bilo okolišanja - vaše dijete ima tumor na mozgu. Sama riječ te obuzme i nikad ne razmišljate o tome, šok je nevjerojatan. Ni on nije bio svjestan - samo je pitao može li sutra nastaviti preglede jer mu je prijatelju danas rođendan - ispričala nam je Ivanova majka. 

Foto: Boris Scitar/PIXSELL Pred već isplanirano ljeto nakon drugog razreda, 17. srpnja otkrili su mu da ima tumor, samo četiri dana nakon je bila prva operacija, 29. srpnja i druga, a onda ih je onkolog, dr. Filip Jadrijević-Cvrlje, koji je uz Ivana bio kroz cijelo liječenje, bodrio ga i tješio, objasnio da se preostale stanice tumora moraju ukloniti zračenjem. Tek kad im je pojasnio da moraju u Prag, zbog protonskog zračenja koje ciljano uništava tumorske stanice, a kojeg nema u Hrvatskoj, shvatili su puni opseg svega. 

- Ja sam tih par dana gledala djecu, kakva su otišla na operaciju, takva bi se i vratila. Moj Ivan ne. Nije mogao hodati, nije vidio, nije mogao pričati. Prije operacija uopće nismo znali da se tako nešto može dogoditi, ali mali mozak je centar za ravnotežu i govor i trebaš biti spreman za sve. HZZO je srećom pokrio troškove liječenja u Pragu, ali je bilo puno ostalih, počevši od smještaja. Jako mi je teško palo što sam morala dati i otkaz na poslu, ali kao samohrana majka, nisam imala izbora. Cijelo vrijeme liječenja u Pragu smo bili s njim, a mlađi brat Petar, kojemu je Ivan uvijek bio uzor je odjednom dobio tu ulogu starijega. - ispričala je Ivana. 

Foto: Boris Scitar/PIXSELL Unatoč svakodnevnim iscrpljujućim terapijama u Pragu, nisu se predali. Upoznali su se s ostalom djecom na liječenju, a uspjeli su istražiti i sve ljepote grada - jednostavno, kažu, predaja nije bila opcija. Pa i pod cijenu svakodnevnog povraćanja i iznemoglosti, odlučili su iskoristiti svaki dan, svaki trenutak koji imaju. U Zagrebu ih je dočekao nastavak liječenja i posljednja, četvrta operacija. Nakon nje se Ivan više nije mogao samostalno kretati, što mu je jako teško palo. Uslijedio je spora rehabilitacija i oporavak, a liječnici su mu,  kao najbolju opciju - i u psihičkom i fizičkom smislu, preporučili robotiku, odnosno rehabilitaciju u zagrebačkoj Specijalnoj bolnici Aritheri. Majka je već planirala dizanje kredita, ali ni oni nisu ostali imuni na ovu priču, pa su, unatoč tome što su organizirali nagradni natječaj za oboljele od moždanog udara, i Ivanu poklonili dva mjeseca robotske neurorehabilitacije koja mu je jedina opcija za oporavak. Nažalost, dva mjeseca su brzo prošla, ali je Ivan zadovoljan - prije toga se nije mogao kretati bez kolica, a sad uz hodalicu može i na druženje s prijateljima. Ipak, lijeva strana tijela je teško pokretna i liječnici su prognozirali da mu treba barem još tri mjeseca rehabilitacije u Aritheri, za što im je potrebno 10.500 eura. 

Foto: Boris Scitar/PIXSELL Zbog toga su i kontaktirali udrugu Jak kao Jakov i pokrenuli humanitarnu akciju "Za Ivanov korak".  U samo dva dana od objave njegove priče, uspjeli su prikupiti dovoljan iznos! Zahvalni su svima koji su im pomogli na bilo koji način. 

Ono što je o Ivanu važno znati je da je neopisivo uporan, herojski inspirativan i da neće odustati ni kad zbog padova bude u masnicama. Najbolji svjedok toga je da se po stepenicama u stanu kreće sjedeći, podižući se rukama, sve kako bi olakšao majci. Ona nam je ispričala da već godinu dana pokušava dobiti "socijalni stan" od Grada, koji bi im puno pomogao s troškovima, ali i olakšao s kretanjem jer im je trenutni stan kojeg iznajmljuju dvoetažni. Morala je uzeti status roditelja njegovatelja jer je na njega i  Petra morala paziti kroz cijeli dan, a nakon 20 godina radnog staža, ni to nije bilo lako. Ipak, kao i Ivana, guraju ju prijatelji i obitelj, koji su im od samog početka velika podrška. Ivanove kolege su uvijek bile tu za njega, stizali su videi podrške, ali on samo želi biti "opet stari".

Svako tri mjesecu imaju  MR pregled i kažu da samo uvijek mole Boga da sve bude u redu jer nikad ne znaš što te čeka. Ipak, nadaju se da je pred Ivanom još duga budućnost, želja mu je upisati fakultet i promijeniti nešto za ljude s invaliditetom koje se zanemaruje, a za to će, ako sve prođe u redu, ovaj 19-godišnjak imati još cijeli život.