Nekidan je gospođa Ana Raić-Knežević vrlo detaljno pisala o pravomoćnoj presudi stanovite Josipe Marasović, bivše ravnateljice Nacionalnog parka Paklenica. Trudbenicima s Vrhovnog suda trebalo je samo pet godina da potvrde presudu prvog stupnja. Gospođa Marasović, dakle, dobila je osam mjeseci zatvora uvjetno. Uz rok kušnje na dvije godine.

Omogućila je korištenje službene bankovne kartice NP-a Paklenica bivšem zaposleniku Zoranu Šikiću, i to pet godina nakon njegova odlaska iz te javne ustanove. Dakle, pošteni Šikić je punih 1825 dana iz svog takujina vadio, peglao i trošio tuđu karticu plaćajući benzin, ručkove i šoping. Tako je ondašnji HDZov državni tajnik u Ministarstvu kulture sarčio malo više od 57.000 kuna iz budžeta nacionalnog parka u kojem više nije radio. E da, za Šikića čudesno blagotvorna gospođa Marasović na to je dodala još 24.000 kuna, iz iste bušte, za sufinanciranje njegova poslijediplomskog studija. Na prvom stupnju suđenja u Zadru Šikić je dobio uvjetno godinu dana zatvora. Ali je na putu od nepravomoćne (2015.) do pravomoćne presude (2021.) Državno tužiteljstvo očito odustalo od njegova progona. I to jer, kažu ništa drugo nego sasvim nesposobni ili kompromitirani tužitelji DORH-a, “nisu uspjeli naći dokaze protiv njega, odnosno nisu mogli uvjeriti sud da je bio svjestan da, kao pomoćnik i kasnije državni tajnik u Ministarstvu kulture, nezakonito koristi službenu karticu Nacionalnog parka Paklenica”.

Ovo je nešto najluđe i najbesramnije što sam ikad pročitao u životu. Ajmo ponovno: tužitelji nisu mogli dokazati da je svjesno koristio tuđu karticu i trošio tuđi novac?!? Što mu je bilo: možda katatoničan, hipnotiziran, najeo se peyotla…? Hoću reći da je mene sad i zauvijek sram ove nakaradne države i sistema bez prava i pravde.