Hirošima je prvi grad u povijesti na koji je bačena atomska bomba. Tri dana poslije, 9. kolovoza 1945. godine, druga bomba bačena je na Nagasaki, pri čemu je umrlo između 40.000 i 80.000 ljudi.

Niti u jednom drugom vremenu u povijesti nije korišteno atomsko oružje u ratu, koje je zbog svoje snago oblikovalo geopolitiku pola stoljeća Hladnog rata. Razlozi i opravdanja za korištenje bombi i dalje ostaju izvorom vječnih debata i proučavanja, a gotovo 80 godina poslije i dalje se raspravlja o važnosti razoružanja zemalja s nuklearnim oružjem i potrebi za takvim programima. Kako je pak izgledao sam napad i grad neposredno nakon njega, najbolje opisuju preživjeli, piše Express.hr.

Pogledajte video: Bačena bomba na Hirošimu

Zastrašujuća užarena kugla

Yasuhiko Taketa bio je na putu za školu, kao i mnogi 'hibakushai' (osobe preživjele atomski napad, koje su žive i danas). Na željezničkoj stanici vidio je 'zasljepljujući bljesak svjetlosti, svjetliji od sunca', nakon čega je uslijedila 'buka koja je parala uši', te zatim i seizmička eksplozija koja je porazbijala sva stakla u gradu.

- Čelo mi je bilo vruće, nesvjesno sam ga popipao s rukom. Kad sam pogledao u nebo iznad Hirošime, vidio sam mali, blještavi bijeli predmet, veličine zrna riže, unutar kojeg su bile žuta i crvena boja, a koji je uskoro  narastao do veličine zastrašujuće užarene kugle. Kretala se u mojem smjeru i imao sam osjećaj kao da će me obujmiti - opisuje Taketa, koja je tada imala 20 godina. 

Opisala je i apokaliptični trenutak pada bombe.

- Ono što sam osjetila u tom trenutku bilo je da je Hirošima u potpunosti obasjana s tri boje. Sjećam se crvene, crne i smeđe, ali ničeg drugog. Mnogi ljudi na ulicama umrli su gotovo istog trenutka. Jagodice tih leševa su se zapalile i vatra bi se postepeno proširila na njihova cijela tijela. Svijetlo siva tekućina im je kapala s ruku, spaljujući njihove prste.

Oni koji su pronašli sklonište nakon eksplozije, našli su se u čudnom, odvratnom svijetu u kojem su svi imali sprženu kosu, a ljudske sjene su ostale ugravirane u kamenu.

- Osjećao sam kao da je iznenada nestala Hirošima -  prisjeća se Akihiro Takahashi, koji je u to vrijeme bio 14-godišnjak na putu do škole.

- Tad sam spustio pogled na svoje tijelo i shvatio da mi se odjeća pretvorila u dronjke zbog visoke temperature. Vjerojatno sam imao opekline na potiljku, leđima, rukama i nogama. Koža mi se ljuštila i visila je.

'Ljudi su izgledali kao hodajući duhovi'

Michiko Hachiya u ono je vrijeme bio ravnatelj bolnice u Hirošimi.

Njegova izjava o očaju i zbunjenosti preživjelih objavljena je 1955. godine na engleskom.

- Postojao je niz sjenovitih oblika ljudi, od kojih su neki izgledali kao hodajući duhovi. Drugi su se kretali kao da su u bolovima, kao strašila, s drhturećim rukama ispruženim daleko od tijela. Ti ljudi su me zbunili sve dok nisam shvatio da su puni opeklina i da drže tako ruke kako bi spriječili trljanje kože što je uzrokovalo nepodnošljivu bol.

Mnogi su u sekundi izgubili svoje bližnje. Eiko Taoka, koja je tad imala 21 godina, nosila je jednogodišnjeg sina u naručju u tramvaju, no on nije preživjeo taj dan.

- Mislim da su mu se komadići stakla zabili u glavu. Njegovo lice je bilo neprepoznatljivo dok je krv curila na sve strane. Ali pogledao me i nasmiješio se. Njegov osmijeh i dalje je ostao zapečačen u mojem sjećanju.

Miyo Watanabe, koja je u to vrijeme volontirala u čeličani, pretrpila je prvotni udar ležeći potrbuške na podu. Kad je došla k sebi, posvuda ju je čekala pustoš.

Izbrisati i pomisao o korištenju nuklearnog oružja

Također je opisala i izgled bolničkih odjela, gdje su se skupile sve preživjele žrtve:

- Svi su bili kao u deliriju i molili su za vodu. Oni koji su imali opekline na leđima ležali bi na trbuhu, a oni s opečenim prednjim dijelom tijela ležali bi na leđima. Nisu se mogli pomaknuti ni kako bi malo promijenili pozu. Njihove opekline i rane bile su prekrivene mnoštvom muha koje su ondje lijegale jajašca. Ta bi se jajašca razvila u ličinke koje bi zatim puzale po njihovim tijelima, što bi uzrokovalo neopisivu agoniju.

Svi su imali opekline, prisjeća se Hiroshi Sawachika, koji je u to vrijeme bio 28-godišnji vojni liječnik.

- Smrad je bio prilično jak. Bilo je užasno.

Sawachika se brinuo za stotine pacijenata tog dana, s ograničenim znanjem o tome što treba činiti. Izloženost radijaciji, koju su pretrpjele nebrojene žrtve, pokazat će različite učinke tijekom nadolazećih desetljeća.

- Ono što sam naučio jest da nukelarno oružje, koje može 'oglodati' tijelo i um ljudskih bića nikad ne bi trebalo biti korišteno. Čak i sama pomisao o korištenju nuklearnog oružja trebala bi biti potpuno izbrisana - zaključuje Sawachika.