Bez daha smo 1987. ostali gledajući u prostoru današnjeg ZKM-a plesnu predstavu belgijskog plesnog ansambla Rosas! Sve što su te djevojke činile u komadu “Bartok/Pokret” kosilo se s ustaljenim poimanjem plesne umjetnosti. Odjevene u male crne haljine i ansamble, s visokim cipelama i soknicama, izgledale su izrazito urbano i “fashion”. Dinamika njihovih pokreta a pogotovo iznevjeravanje ravnoteže natjerali su nas na euforičan aplauz. Publika je bila oduševljena. Ali jedva svjesna da je s predstavama tog tipa startao Eurokaz, Festival europskog kazališta, koji će uspostaviti novu estetiku izvedbenih umjetnosti u nas i u Europi. Festival je okupio kritičare iz cijele Jugoslavije.
Pojavio se u vrijeme kad je čuveni beogradski BITEF, s Mirom Trailović na čelu, gubio dah. Za ansambl Rosas gospođa Trailović nikad i nije čula - i malo je vjerojatno da bi ga pozvala na svoj festival sav temeljen na suvremenoj kazališnoj poetici koja je sve povjerenje poklonila govoru i riječi kao glavnom instrumentu prijenosa kazališne poruke. Rosas su govorili tijelom. No to nije bio baletni govor. Ekipa Eurokaza suočila nas je s novumom, pojmom koji se rijetko događa, jer znači novost koja se ne razvija polako nego se događa. I dogodila se kao kulturni šok koji se potvrdio i predstavom nizozemskog Studija Hinderik “Na rubu pločnika” kad je stražnji dio scene podignut i nagnut prema pubilci. Tako smo imali dojam da predstavu gledamo iz ptičje perspektive. Iznova se od glumaca tražila akrobatska vještina.