Imala sam samo šest godina kad nas je otac poveo u Njemačku. Pozdravljala sam se sa svakim kamenom, dračom, orahom, breskvom... I danas mi krenu suze kad o tome pričam, kaže Karolina Martinović (51).

Bila je najstarija od troje djece koji su, radi želje oca Branka da radi u Njemačkoj, ostavili rodni Mostar. Tata je, priča Karolina, obožavao njemačku kulturu, Goethea, Schillera... Kad mu se pružila prilika, jer su tražili nastavnike za dopunsku nastavu u hrvatskoj školi u Neussu, rekao je supruzi: “Mila, idemo u Njemačku”. Pokojni djed, njegov otac, nije ga, priča Karolina, zaustavljao. Rekao je sinu: “Bit će rata kad-tad, jedina utjeha mi je da će netko preživjeti”.

Kao da je tih 70-ih, prisjećaju se Martinovići, slutio što će biti krvave 1991. godine.

- Tata je bez nas bio mjesec dana. Toliko mu je trebalo da nađe stan te pozove majku i nas troje djece, Robertinu, Roberta i mene. Kad smo došli i smjestili se, tata je rekao mami: “Ako nam uspije ovo u Njemačkoj, imat ćemo još troje djece”. Tako je i bilo. Doselili smo se u Neuss, on je radio kao nastavnik koji je uz svoj posao organizirao priredbe za naše ljude. Mama je bila doma, podizala djecu te brinula da ne zaboravimo hrvatski jezik i običaje. U Njemačkoj je rodila još troje djece, Anamariju, Karla i Adrijanu - priča Karolina.

Iako je 45 godina u Njemačkoj, nikad se nije pomirila da će tamo živjeti zauvijek. Još, kaže, sanja povratak, nada se da će se vratiti kad njezine kćeri Chiara (19) i Mila (16) završe fakultete. Čim doma procvjetaju prve trešnje mora, kaže, u Hrvatsku i sva ljeta, priča, provodi na rodnoj grudi.

- Volim i Düsseldorf i Neuss, Njemačka je predivna i sigurna zemlja. Božić je u njoj najljepši. Sveti Martin, koji hoda ulicom, a djeca za njim i pjevaju mu pjesme, također. Kad se jednom vratim u Hrvatsku, nedostajat će mi samo to božićno vrijeme - iskrena je Karolina.

Martinovići žive u vlastitim stanovima i kućama. Vole se okupiti ispod masline koju su u velikoj obiteljskoj kući posadili njihovi roditelji. Tu je još smokva, ruže i loza. U temeljima obiteljske kuće, kaže Karolina, kamen je s rodne grude.

Otac je radišan, a mama Mila praktična, pametna i štedljiva žena. Zna umiriti djecu kad ih uhvati nostalgija.

- Svake godine kad krene kući, ja plačem. Mama me zagrli i kaže: ‘Karolina, da nije ovako, ne biste svi prosperirali. Uzmi najbolje od oba svijeta. Ne budi tužna, imaš dvije zemlje u kojima živiš’. Tada se umirim i kažem: ‘Nemojte predugo ostati u Hrvatskoj’.

I danas pamti dolazak u Njemačku i spoznaju da će tamo živjeti. Nedostajalo joj je naše nebo. U školi su ih jako dobro prihvatili, ali nostalgija nikad nije jenjala. Najizraženije je to upravo kod Karoline jer je uvijek mislila da nije tamo gdje pripada.

- U Njemačkoj mi je predivno, ali kad stupim nogom na Pelješac, dođem u rodni Mostar i vidim kamen, prorade kameni geni. Osjećam se kao Heidi, kad stoji ispred slike s brdima - kaže Karolina. Danas su šestero akademski obrazovanih Martinovića redom uspješni ljudi. Robert je od oca preuzeo organizaciju priredbi. Agencija Rokaro Numen, čiji su vlasnici Robert, Robertina i Karlo, ima ugovore s najvećim hrvatskim zvijezdama za cijelu Europu, a Robertu u poslu pomaže samo prijatelj Tomislav Perica.

- Mlađi brat Karlo i ja bili smo vrlo talentirani za nogomet, no otac za to nije htio ni čuti. Škola mu je bila prva. Svi smo završili klasičnu njemačku gimnaziju, a istodobno smo išli i u hrvatsku školu. Potom je svatko od nas upisao i završio fakultet - kaže Robert Martinović (45).

Tijekom studiranja sami su zarađivali radeći sve što im se nudilo. Nije, kaže, bilo biranja poslova. Najmlađa sestra Adriana (31) završila je studij medicine sa samo 24 godine i zaposlila se u bolnici. Najmlađa je liječnica u Njemačkoj. 

Robert je diplomirao ekonomiju, Robertina (47) pedagogiju. Anamarija (43) medijski je stručnjak, završila je anglistiku i medijske znanosti, a Karolina romanistiku i anglistiku. Bila je novinarka WDR-a. Kad se udala i rodila dvije kćeri, posvetila se djeci. Danas je prvenstveno mama, a tek potom i glasnogovornica Robertove tvrtke. Karlo (38) je glazbenik, piše tekstove, radi aranžmane, svira gitaru u bendu Hari Mata Hari, a s Crvenom jabukom je snimio dva dueta “Vjerujem” i “Nek’ bude ljubav”.

Jedna su od naših najuspješnijih obitelji u Njemačkoj, no Martinovići više od ugleda svojim najvećim uspjehom smatraju slogu, zajedništvo...

- Kad jednoj sestri nešto treba, tri su odmah kod nje - kaže Karolina. Svake nedjelje okupe se na večeri kod mame i tate. Doma pričaju samo hrvatski. Starija Karolinina kći studirat će medicinu u Splitu na međunarodnom fakultetu.

- Rekla mi je: ‘Mama, tamo su naši ljudi’. Mila voli pjevati. Karolina smatra da prvo treba završiti fakultet a potom pjevati. Do sada se Mila pokazala u duetima s Matom Bulićem, Tonyjem Cetinskim, Jelenom Rozgom i Danijelom Martinović.

- Jedno ljeto otišli smo u Slano na ‘Bilu noć’. Kad je vidjela da tamo pjeva Jelena Rozga, rekla mi je: ‘Mama, zovi Roberta da pita mogu li pjevati s njom’. I pjevala je. Naša djeca svako ljeto su u domovini, odrasli su s malim Stonjanima i to su posebna prijateljstva. Nestrpljivo čekaju moje kćeri, ispraćaju ih sa suzama, a ja ih volim kao da su moja djeca. Kad zorom krećemo za Njemačku, pjevaju ‘Kad se prijatelji rastaju’. Jako emotivna su ta njihova druženja - govori Karolina. Koncerte poput “Hrvatske noći”, na kojima se okupe gotovo svi Hrvati iz Njemačke, jedva dočekaju.

- Našim ljudima to je sve, treba im samo pogledati oči, osmijehe. Kad čuju Olivera, Matu Bulića... Raspamete se. Nekima to nije jasno, ali na listi omiljenih pjevača mojih kćeri, uz Justina Biebera, je Mate Bulić. To se sluša svaki dan jer kroz naše pjesme bliži smo doma. To je neraskidiva veza – kaže.

Karolinina starija kći je kao trogodišnjakinja bila s roditeljima na putu u Australiji. Rekla je da joj malo nedostaje Düsseldorf, a više “bakini ljudi”.

- Bakini ljudi su Hrvati - pojasnila je Karolina.

Ne žele govoriti koliko su pomagali našim ljudima da se snađu, koliko su garancija 90-ih slali u Hrvatsku. To se, kažu, najbolje vidi po broju božićnih čestitki. Privatni život Martinovića tada nije postojao. U jednom trenutku Karolina se upitala “Do kad će ovo trajati?”. Roditelji su im tada rekli:

- Ovo je i naš rat, mogli smo biti u Mostaru, na liniji, budimo sretni da nijedno dijete iz obitelj nije povrijeđeno, ubijeno. Ovako ćemo pomoći našim ljudima.

Od dvoje Matrinovića koji su 70-ih u Njemačku došli s troje djece, danas se obitelj jako proširila. Šestero djece Branka i Mile imaju svoje obitelji, pa ih je danas ukupno 21. Najmlađi je sedmi unuk Gabrijel (3), Adrianin sin. Karolina silno želi, uz roditeljsku kuću na Pelješcu, napraviti i svoju. Tamo će, kaže, provoditi stare dane, brinuti o unucima.