Hrvatska je jedina zemlja nove Europe (bivše socijalističke države, sad članice EU) koja je u minulih šest godina imala negativan gospodarski rast. Najgori smo! Dok je Estonija rasla divovskih 25 posto, mi smo - jedini - pali, i to za 1 posto.
POGLEDAJTE VIDEO:
Cijena neprovođenja reformi je golema. Plaćamo je i individualno i kolektivno. Da smo bili prosječni, naše bi plaće bile veće 20 posto. Odljev sposobnih ljudi iz zemlje bio bi znatno manji - možda bismo imali i useljavanje - ali u svakom slučaju ne bismo imali postojeći egzodus biblijskih razmjera. Konačno, omjer zaposlenih i uzdržavanih bio bi znatno povoljniji. Koja će biti cijena nastavka takve politike? Jasno je: bit će to film potpune katastrofe.
Podaci i grafikoni koje je objavio poduzetnik i analitičar Nenad Bakić na blogu Eclectica upozoravaju na uzroke naše ekonomske havarije, oni pokazuju ključne zablude, ali naznačuju i moguća rješenja. Hrvatska ima visoke poreze i nisku razinu ekonomskih sloboda, Hrvatska nema regulirano tržište u kojemu vladaju zakoni, nego “ortački”, “rodijački”, “crony kapitalizam”, nalik na bivšu dogovornu ekonomiju...
Hrvatski javni sektor je velik, neefikasan i rastrošan. On ništa ne proizvodi pa se, po logici stvari, financira zaduživanjem zemlje i oporezivanjem sve manjeg broja proizvodnih tvrtki. Od nabave luksuznih automobila po siromašnim općinama do političkog kadroviranja, sav taj cirkus puno košta a ništa ne zarađuje.
Visoki porezi, korupcija, često traženje mita od investitora - bez “podmazivanja” nema ni investicije - općenito niska razina poduzetničkih sloboda, onemogućuju procvat poduzetništva u zemlji koja bi, prema logici stvari, morala imati kontinuirane duge stope rasta.
Privatni sektor trpi kaznu
Iako neki prigovaraju da je naše tržiše rade “neoliberalno”, podaci pokazuju obrnuto.
- ‘Vračevi’ tvrde da radnika treba štititi što rigidnijim Zakonom o radu. Međutim, kao prvo, od loših poslodavaca vas neće zaštititi propis, koliko god rigidan bio. No važnije, sigurnost zaposlenja dolazi najviše od potražnje za radnicima, od stvaranja radnih mjesta. A stvaranja radnih mjesta nema na nefleksibilnom tržištu rada. Zamislite da ste poslodavac i poslujete u ekonomski vrlo neslobodnoj zemlji, s neizvjesnim ishodima svojih poduhvata, biste li zapošljavali na ‘neodređeno’? Ne, radije ćete propustiti poslovne prilike i odustati od stvaranja radnih mjesta. A najnezaštićeniji radnik je onaj koji nema nikakav posao - kaže Bakić.
Prepreka je mnoštvo. Javni sektor vode ljudi sa stranačkim iskaznicama, stručnost je irelevantna, a općine, gradovi i županije su sumanuto prekobrojni.
- Neosporno je da smo visokooporezovana i ekonomski neslobodna zemlja - kaže Bakić i dodaje:
- Najneslobodnija smo od svih tranzicijskih zemalja u EU. To je uzrok zašto i kapital i rad bježe iz Hrvatske. Kod nas se često kaže da ‘kapital iskorištava radnika’, ali onda je pitanje zašto ne dolazi više kapitala koji bi tako zaradio?
Eclectica iznosi još važnih podataka. Dok je u privatnom sektoru posao izgubilo oko 150.000 ljudi, javni sektor je narastao. Uzmemo li u obzir i umirovljenja, u razdoblju 2010.-2016. je u javnom sektoru zaposleno gotovo 50.000 novih ljudi.
To pokazuje, tvrdi Bakić, da nije bilo potrebe ni za kakvim “bolnim rezovima”, javni sektor se mogao prilagoditi jednostavno i bez stresa. Međutim, vodeći političari su i ovdje narodu “prodali priču”, a kako bi se dodvorili dijelu biračkog tijela. No najveća tragedija je da bi i svi zaposleni u javnom sektoru danas imali plaće 20% veće da su provedene barem minimalne reforme.
Porezi su nam katastrofa
Doista, činjenica je da smo jedna od oporezovanijih država Europe po stopama raznih poreza koje dajemo državi. Nedavno su se pojavili podaci da smo među članicama EU u sredini po državnom prihodu od poreza unutar BDP-a, ali je ekonomska analiza Ivice Brkljače na stranicama arhivanalitike razbila taj mit. Riječ je o tome da prihodi države u odnosu na BDP jesu nešto manji, ali ne zato što su porezi niski, nego zato što je premalo onih koji plaćaju porez, od zaposlenih građana pa preko poduzetnika. A da bi se povećao broj onih koji će porez plaćati, opet je potrebno lakše poslovanje, zapošljavanje...
- Bogate, razvijene i institucionalno uređene zemlje mogu si priuštiti relativno veće oporezivanje. Naime, prvo treba imati jake institucije i snažno poduzetništvo, a tek onda su mogući veći porezi koji neće znatnije gušiti gospodarski rast. Da je rast moguće postići većim oporezivanjem, sve države bi to pohitale uraditi – napisao je Brkljača.
Ukratko, za svoj stupanj razvijenosti Hrvatska ima iznimno visoke poreze, a to joj onda guši daljnju mogućnost rasta. Primjerice, Rumunjska je bila nerazvijenija od Hrvatske, ali imaju i niže poreze, veće ekonomske slobode te su na kraju ipak rasli i prestigli nas po razvijenosti. Za očekivati bi bilo da Hrvatska ima i razinu učinkovite državne uprave s obzirom na poreze koji se prikupljaju. No to naravno nije tako. Prema indeksu učinkovitosti javnog, vladina sektora Svjetske banke, Hrvatska je opet na začelju. Od nas su lošiji Mađarska, Italija, Grčka, Bugarska i Rumunjska.
Predsjednik Matice hvatskih sindikata Vilim Ribić uvjeren je da se na Hrvatsku stalno primjenjuju pogrešni, kako kaže, neoliberalni recepti.
- Neka neoliberali kažu koje su to reforme i kako bi ih oni proveli. Radnicima se govorilo o tržištu, a na vlasti je bio ortački kapitalizam, kojemu je Agrokor najbolji primjer.
Sredite Agrokor pa nas
Zašto nisu krenuli odozgo, a ne po radnicima? Nema jakog tržišta bez jake države koja ga regulira kako bi se spriječili monopoli i koncentracija moći. Svakako nam treba više ekonomske slobode koja će potaći poduzetništvo i zapošljavanje, ali država mora biti ta koja će omogućiti jednaki i učinkoviti okvir za sve. Neka se ugledaju u Njemačku – kaže nam Ribić, koji smatra da je tržište rada već relativno fleksibizirano. Oko (ne) zaposlenosti se u Hrvatskoj vode žučne rasprave, a jedan od razloga je i taj što imamo niz različitih podataka, pa onda ih svatko interpretira kako želi, zavisno jesu li u vlasti ili oporbi. Tako su se i predsjednica Grabar Kitarović i vlada Andreja Plenkovića nedavno sukobili.
Svatko sa svojim brojkama. Predsjednica je rekla da rekordno niska nezaposlenost od 170.000 ljudi na burzi ne daje pravu sliku jer su se ljudi odselili. Ministarstvo rada je uzvratilo podacima da je činjenica da je nezaposlenih najmanje od 1990. godine, a pohvalili su se i da je više od 1,5 milijuna osiguranika koji plaćaju doprinose, što je po njima pravi broj zaposlenih.
Obje istine su polovične. Činjenica je da su se deseci tisuća radno sposobnih odselili i da to utječe na pad nezaposlenih. Također je porastao i broj onih koji plaćaju doprinose, svakako i zato što se veći broj zaposlio tijekom predsezone.
To je dobro, ali činjenica je i da je Vlada uvela od ove godine obveze svima onima s povremenim, honorarnim radom da plaćaju zdravstveno i dopunsko, pa je i tako popravljena slika. Nastranu što su ti doprinosi premali da bi ikad imali iole pristojnu mirovinu. Kako god bilo, Hrvatska je redovito na začelju europske statistike kad se radi o stopi zaposlenosti, kojom se Vlada hvali. A s druge strane, ove godine se opet počeo povećavati broj javnih i državnih službenika i namještenika. Na kraju 2015. godine ukupno ih je bilo nešto više od 230.000. Već na kraju prošle godine taj broj je porastao za 1200. Na kraju lipnja, za državu je direktno radilo 232.240 ljudi! Tu ne spadaju zaposleni u svim državnim tvrtkama, po gradovima, općinama i županijama i svim njihovim poduzećima. To je još nešto više od 200.000 ljudi. Kako pokrenuti reforme? Koja ja će biti cijena neprovođenja? Zašto se tako opiremo promjenama?
- Postoje snažni antireformski interesi manjine, koja ih je uspjela prikazati kao opći interes, a onda su razne političke opcije na vlasti redom potpadale pod populizam pokušavajući podilaziti tim lažnim potrebama. Sjetite se da su kod nas čak i Tsipras i Varoufakis bili heroji - kaže Bakić.
Nije samo politika kriva
Sociolog Dragan Bagić navodi tri osnovna razloga zbog kojih reforme ne uspijevaju. Ukratko, to je nedostatak pravog lidera zadnjih 20 godina, to što najproduktivniji dio populacije ipak ne živi tako loše i, kao posljednje, nedostatak povjerenja u politike i reforme zbog prijašnjeg iskustva.
- Svi naši politički vođe su ili kalkulanti, ili taktičari, ili su na toj funkciji bez karijere. Nemaju širu sliku i kapacitete za teške odluke - smatra Bagić. No ne okrivljuje za sve politiku. Prema njegovu mišljenju, građani političarima pripisuju moć koju nemaju, a najkreativniji i najproduktivniji dio društva ipak ne živi tako loše.
- Takva struktura perpetuira isto stanje – smatra Bagić. I treći, ali ne najmanje važan, razlog otpora prema reformama je nepovjerenje zbog bivšeg negativnog iskustva. - Dosad je ono što su nazivali reformom uglavnom imalo negativne učinke, a dio reformi samo je dugoročno stvorio još veće probleme. Zato se brzo i lako javlja otpor prema novim najavama reformi – kaže Bagić.