Već u prva četiri dana australske turneje, Zoran Milanović uspio je izvesti nekoliko zapaženih političkih vratolomija i ispaliti nekoliko kapitalnih “zoranizama”. Najprije je otišao na prijem gradonačelniku sidnejskog predgrađa Hurstvillea, koji je novinarima iskreno priznao da njegova vijećnica nikad nije ugostila nekog premijera. Vjerojatno i neće.
Potom je dao nekoliko čudnovatih izjava koje nitko nije razumio - Zagreb je usporedio s Jeruzalemom, svoju je vladu opisao kao business friendly ekipu koja investitore dočekuje raširenih ruku, dok je sebe, kojeg je dosad predstavljao kao liberalnog reformatora kalvinista, Australcima opisao kao liberalnog socijaldemokrata. Nahvalio je i Franju Tuđmana, premda ga je opisao kao “komunističkog generala”. Potom se naš premijer - koji je sebe opisao kao “državnika” koji u Australiju ne dolazi po glasove i novac - predbilježio za izradu portreta kod Charlesa Bilicha, kič slikara čiji bi radovi izvrsno sjeli u TV aukciju Zorana Krivića... Galerist Damir Grubić Billicha je opisao kao “sladunjavog slikara veduta i aktova koji je čak i unutar akademske manire prosječan, ali se preko veza uspio nametnuti međunarodnoj kič klijenteli”.
Kič slikar, za kič posjet, to se uklapa. No što su domovinska i iseljena Hrvatska dobile za posjet točno neutvrđene cijene, u kojemu samo zrakoplovne karte u business klasi stoje pedeset tisuća kuna po glavi? Čini se, ništa. Milanović ni s kim važnim neće službeno razgovarati ni o kojoj relevantnoj temi. Zaobići će u širokom luku gro iseljenika, ali će se držati podalje i od relevantnih političara. Australski premijer primio je Milanovića na sastanak “bez agende”, što bi se reklo, na kraće ćaskanje u kojemu je naš premijer Australcu objasnio svoje viđenje ukrajinske krize.