Uz dužno poštovanje , neka dovrše renevaciju prvo starih. Momci koji su sada igrali većinom če se izrotirati za 4-8 godina izvan igre, te nobi ih zamjeniti, ako ekskluzivno samo radi njih je ideja i izgradnja cijelog stadiona , to je utrošnja novca koja se neće isplatiti. Čak i ako se gradi za buduće generacije, teško da će u našoj situaciji biti isplatljivo, ako se već mora im dati neka vrsta počasti, može se neka ulica preimenovati ili slično. Gradnja novog stadiona, a već se banditos upleo , samo će još više novaca nestati u zaborav

Antifa na aparatima...

Isplativost i održivost takvog velikog pothvata mogla bi se riješiti ako se stadion ne bi percipirao kao isključivo stadion, već jedan sportski pol. Isti bi u svom ukopanom djelu ili u koži stadiona trebao imati Kuću sporta (sa svim nacionalnim uspjesima iz svih područja sporta) kao svojstvenog muzeja, poslovne prostore koji bi se iznajmili HNSu, Olimpijskom odboru, i inim sportskim uredima, sportskim medijima, fizioterapeutima, sportskim psiholozima/motivatorima, teretanama i wellness što za nogometaše, što druga za javnost, te sportskim dućanima. Sport (i time nacionalni stadion) bi valjalo otvoriti svim znatiželjnicima, tako bi se što djecu što odraslije približilo tomu kroz uvođenje te prve, pa nazovimo ju, infrastrukture. Nadalje, izričaj predloženog projekta je sad već zasterio. Projekt je iz 2008e, a izričaj mu je kao da je iz 1998. Za deset će godina izgledati kao da je 40 godina star. Složite jedan međunarodni urbanističko arhitektonski natječaj, pa ćete vidjeti kako svijet percipira hrvatski sport. Teško mi ga je zamisliti dinamovski plavog, crveno bijele kockice nemaju ništa sa time. A i stadion, ako nacionalni, mora biti mnogo više od najljepšeg plavog stadiona u Zagrebu. A da ne govorimo koliki bi interes takav natječaj, objava rezultata, i izložba sad svijetski najprepoznatljivijeg kockastog uzorka donijela medijskog prostora i svijetske pažnje. Što od svijetki renominiranih i priznatih arhitekta, što sportskih fanatika, medija, što turizma.