Nije to bila ni prva ni posljednja pljačka mladoga Josifa Visarionoviča Džugašvilija, ali je svakako bila najvažnija. Način na koji ju je isplanirao i proveo u djelo pokazao je njegovu spremnost da postane vođa najveće države na svijetu. Zato je i pljačkao - trebalo je mnogo novca za naoružanje mladih boljševika u tadašnjoj Rusiji kako bi mogli provesti revoluciju.
Josif Visarionovič, koji si je poslije dodao i prezime Staljin, a među drugovima revolucionarima bio je poznat još i kao Koba, nije bio uzoran mladić pred zakonom. Do 30. godine već je osam puta uhićen. Od toga je šest puta uspio pobjeći, a sedam puta su ga protjerali iz zemlje.
Kao i njegov mentor Vladimir Iljič Lenjin, do 1907. godine bio je član Ruske socijaldemokratske radničke partije, koja se te godine podijelila na dvije frakcije: boljševičku i menjševičku. Iste godine Staljin je počeo planirati veliku pljačku u Tiflisu, glavnom gradu njegove rodne Gruzije, danas poznatom pod imenom Tbilisi.
Čak je i stav prema pljačkama te nezakonitim radnjama imao velikog utjecaja na razdor u partiji.
Naime, menjševici su bili izrazito protiv takvih akcija te su zagovarali revoluciju bez upotrebe nasilja i oružja, dok su boljševici podržavali i aktivno provodili pljačke javnog i privatnog novca i imovine.
Prije nego što su se podijelili, vrh boljševičkog krila sastao se u Berlinu zbog planiranja pljačke. Na sastanku su bili Lenjin, Staljin, Maksim Litvinov, Leonid Krasin i Aleksandar Bogdanov.