Odgojiteljica sam s dugogodišnjim iskustvom iz vrtića i oduvijek mi je bila želja pokrenuti svoj posao. Željela sam otvoriti prostor u kojem djeca provode po nekoliko sati na dan u igri, ali i učenju kroz zabavu. U Hrvatskoj ne postoji klasifikacija za takav prostor - mjesto na kojem djeca provode kvalitetno vrijeme, makar je takvih prostora već mnogo, zbog čega sam morala kucati na 101 vrata sa 101 papirom, kaže Željka Marunica, koja je uspjela svoj poslovni san i realizirati, ali uz mnoge muke.
Nigdje joj nitko nije znao reći koje preduvjete mora zadovoljiti. Ona je sama odlučila voditi se kriterijima za vrtiće, dakle najstrožim standardima, a administrativno je svrstana u kategoriju “zabavnih parkova”.
'Ovisimo o volji službenika'
- Nadam se da će netko napokon shvatiti da i mi postojimo i to promijeniti. I da će pronaći informacije o tome kako pokrenuti koji posao i kako ga voditi. Ovako, kucamo na stotinu vrata i ovisimo o dobroj volji javnih službenika. No vrlo su rijetki oni koji iskreno žele pomoći pa si daju više truda. Najčešća je reakcija slanje na neku drugu adresu, po još jedan papir i biljeg. ‘To si sami morate pronaći’ najčešći je odgovor koji dobivamo - kaže Željka.
Velika joj je želja otvoriti dječji vrtić jer ih puno i nedostaje, no kad god s tom idejom malo poleti, brzo i pada kada dozna što bi sve morala učiniti i ispuniti.
- I koji bih fond unaprijed morala imati za sve što putem iskrsne. Jer tako je to kod nas - ne možete i ne znate unaprijed računati na ono što vas čeka. Svakog dana i ovako požalim što sam otišla u privatne vode, a opet, radim ono što sam oduvijek željela - ističe odgojiteljica, koja zapošljava i kolegicu psihologinju.
Vrata su ponovno otvorile tek prije nekoliko dana, iako su vrtići proradili i ranije. Stožer civilne zaštite je “mislio” da ih je otvorio s vrtićima, ali kako to nigdje to nije bilo objavljeno, niti jedna igraonica nije proradila. Dakle, izgubili su dragocjeno vrijeme samo zbog loše komunikacije Stožera.
- I inače, što god da o svome poslu pitamo, odgovor nećemo dobiti u državi ili Gradu nego eventualno od vlastitih računovođa ili javnih bilježnika, čiji posao to uopće nije. Oni, međutim, već toliko o svemu znaju da nam uskaču s informacijama o tome kako i gdje što učiniti. - A to bi trebala činiti država - biti nam stalno na usluzi, jer smo mi ti koji, na kraju krajeva, mnogobrojnim svojim obvezama punimo proračun. Mi koji se svakodnevno mučimo za svoj kruh i nailazimo na otpor administracije. Sve ‘luksuzno’ što si moja šesteročlana obitelj može priuštiti jest, eventualno, odlazak na more - objašnjava nam poduzetnica.
'Čemu služe naši zakoni?!'
Zakonodavac napiše zakon, ali je onda vrlo teško pronaći one koji će nama poduzetnicima taj zakon i protumačiti, napominje. Dodaje da je često naišla na reakcije “Kako ste to zamislili?” ili “Što vi želite?”, kao da traži kruha povrh pogače, a traži samo informaciju.
- Ponekad bi, zbog takve komunikacije s administracijom, čovjek poludio. Nasreću, kolegica je psihologinja, pa me nekako primiri. Zbog korone nisam radila puna dva mjeseca. Ne znam ni sama kako sam to izdržala i kako ćemo tu krizu prebroditi. I prije sam jako pazila na potrošnju, a sad ću morati još i mnogo više. I dosad je bilo puno samoodricanja, uskratila sam si privatno štošta da bih kupila nešto za posao, prostor opremljen po visokim standardima. Sad će samoodricanje biti još i veće - kaže nam Željka.