Na putu od Zagreba ka Imotskom razmišljao sam o patnjama kroz koje sam prošao. Za dan radosti koji ovdje provedem, spreman sam propatiti tisuću puta. Lagan sam kao pero i kao da hodam po oblacima, rekao je Zvonko Bušić pred okupljenom masom koja je ga je dočekala u rodnom Imotskom na Trgu Tina Ujevića. Iako je pri dolasku na binu pokazivao vidljive znakove iscrpljenosti, Bušić je, u organizaciji udruge "Imotski sokolovi", održao poduži govor praćen aplauzima i skandiranjem okupljenih. Odao je počast svim poginulim i stradalim za Hrvatsku te je podsjetio na burnu prošlost imotske krajine, "područja nasilnih podjela, koje je usprkos svemu ostalo jedinstvena cjelina". Govorio je i o patnjama svoje obitelji, posebno pokojne majke, ali se prisjetio i romantičnih trenutaka prije odlaska iz Imotskog.
- Bio sam zaljubljen u jednu frizerku kojoj sam posljednjeg dana pod prozorom zapjevao "Nemoj plakati moja kovilja, do'će vrime, vratit ću se i ja". Moja frizerka danas ima i unuke. A meni je Bog dao moju Penelopu koja me je vjerno slijedila i strpljivo čekala, rekao je na kraju svog govora Bušić pozvavši svoju suprugu Julienne da mu se pridruži na bini. Zadržao se još kratko odslušavši nastup skupine pjevača gange, nakon čega se sa suprugom zaputio u rodnu Goricu.