Jadranom 50 godina plovi brod na kojem se život rađao, spašavao, ali i pratio na vječni počinak. Ne njemu se smijalo, plakalo, radovalo, strepilo i tugovalo, u njega su jedne dječji oči gledale kao u najdražu igračku. To su bile Robijeve oči. Njega više nema, ali njegova ljubav prema trajektu Lastovo ostala je duboko urezana u sjećanja njegovih najmilijih.
Robert Vrenko lani krajem travnja izgubio je bitku s teškom bolešću. Njegova obitelj je otkrila koliko je Robi, kako su ga od milja zvali, uživao u brodovima, osobito u Lastovu jer je on prkosio najvećim jadranskim olujama. Kada su svi ostali pramce čuvali u luci, Lastovo bi rezalo more. Robert je uživao promatrajući ovaj brod po najvećoj južini kako se valja i nestaje pod valovima. Obitelj kaže da mu je zato bio i najdraži. Upravo ga je trajekt Lastovo posljednji puta i prevezao u Vela Luku na vječni počinak.
U spomen na ovog hrabrog dječaka, kojemu ni opaka bolest nije mogla skloniti osmijeh s lica kada bi ugledao ovaj brod, Lastovo je za njegov 18. rođendan 19.12. gromoglasno zatrubilo pri ulasku u Vela Luku.
- Na mostu našeg trajekta bit će Robijeva slika tako da će ga vidjeti svi koji budu gledali brod dok dolazi na mul u Vela Luci. Zatrubit će Robiju u pozdrav dok će morem uz brod plivati 18 karanfila. Lastovo ne zaboravlja svoje putnike - rekao je tad Damir Jerkov Administrator Facebook stranice M/t Lastovo. Upravo je Jerkov povezao obitelj, kapetane Lastova i pomogao da se ostvari želja Robijeve obitelji.
Sina rodila na trajektu
Ovaj brod priča je sam po sebi. Izgradili su ga Japanci 1969., a u Jadran je uplovio devet godina kasnije. Zvali su ga Ishzuchi, pa Partizanka da bi 1998. postao Lastovo. Iako u svijetu brodova starac, otočani ne žele ni čuti da bi trebao u mirovinu. Na spomen Lastova, svi koji redovno njime polove na liniji Split - Vela Luka - Lastovo kažu da je to najsigurniji brod na Jadranu. Ne daju ga. A umalo su bez njega ostali 1993. nakon požara. No s novim motorima je vraćen u život i plovit će još najmanje do 2025.
Broj devet kao da je čaroban za ovaj trajekt. Naime, devet godina prije nego se zapalio, na Lastovu se rodio život.
Merica Mirošević (69), pravnica korčulanskih korijena, na Valentinovo 1984. s riskantnom trudnoćom krenula je trajektom iz Lastova prema Splitu. Bura je tjerala led u kosti, no njezino drugo stanje nije pitalo što puše Jadranom. Iz toplog doma morala ploviti do splitske bolnice.
- Kako smo isplovili iz Vela Luke, pukao mi je vodenjak. Bila mi je to druga trudnoća pa sam odmah znala što me čeka. Rekla sam bivšem suprugu koji me pratio da obavijeste kapetana Šabašova što se događa. I tada počinje komedija – priča nam Merica koja je tog Valentinova na trajektu rodila sina Marjana.
- Kapetan se pogubio u trenutku. Tražio je knjigu o porodu koju inače imaju na brodu. Uzalud. Rekao je kolegi "Ma zamisli, kradu sve pa i knjigu o porodu su ukrali!" U međuvremenu su mene smjestili u kabinu, donijeli deke i grijalice. Cijela posada je bila ondje. Kapetan je preko razglasa tražio ako ima liječnika na brodu. Bio je jedan stažist sa Smokvice doktor Salečić. No on nije bio ginekolog pa je inzistirao da trajekt pristane na Hvar i da ukrca ginekolog i sestra jer nije htio preuzimati takav rizik – priča Merica. Hvarski ginekolog joj je došao na brod dati injekciju koja je trebala usporiti trudove te poslao babicu da je prati do Splita.
- Ništa se meni nije usporilo. Ja sam rađala kao da injekcije nije bilo. Babica je bila na putu za ambulantu i nije stigla ništa uzeti pa je samo oprala ruke sapunom, obrisala i rekla idemo. Tri i pol sata trajala je Meričina agonija. Kad se na obzoru ukazao splitski Marjana, rodio se sin.
- Tako je naš Marjan po Marjanu dobio ime. Babica je nakon poroda povraćala od muke. Nije bilo loše more, nego joj je pozlilo zbog riskantnog poroda. Maleni je dva puta imao omotanu pupčanu vrpcu oko vrata. Sjećam se kako mi je rekla: "Sad je sve u vašim rukama. Mora izaći u jednom momentu!" Za tu medicinsku sestru je takav porod bio preveliki teret. Riskantna trudnoća, omotana pupčana vrpca koja ga je mogla udaviti, a uz to mi je bila rekla da mi je mogla prsnuti i maternica i onda mi ne bi bilo spasa. Iskrvarila bi do Splita. No srećom sve je prošlo najbolje što je moglo. Marjan je na svijet došao s tri kilograma. Da sam ga iznijela do kraja imao bi i pet – nasmijano će Merica. Istaknula je kako je cijela posada odradila vrhunski posao. Svi su bili uigranu kao jedan tim.
- Posebno se sjećam mornara Mate. On je cijelo vrijeme stajao pred vratima. Kako bi ja zajaukala on bi odmah upao "Je li sve uredu?!" Jako je bio simpatičan. Poslije su muški pričali kako je sve bilo super i da sam brzo rodila. Rekla sam im: "Kad je tako sve bilo brzo i lako hajde vi 3,5 sata iz sebe izbacujte štrucu kruha" – prisjetila se nasmijano Merica. Trajekt Lastovo tog 14. veljače pristigao je u Split s putnikom više. Po povratku kući Merica je ugostila cijelu posadu.
- Smijali smo se i prepričavali sve što se događalo. Kako je sve dobro prošlo, mogli smo zbijati šale. Danas kada se vozim tim trajektom osjećam se kao da ondje imam više prava od drugih putnika, kao da mi je to drugu dom jer sam ipak ondje na svijet donijela sina – rekla je.
'Kad god vidim taj brod, plačem'
A broj devet na trajektu Lastovo bio je simboličan i ove godine u veljači. Naime, spašavao je život devetogodišnjem dječaku po tako snažnom nevremenu da je to bio jedini brod koji je isplovio u Jadranu. I helikopteri su bili prisilno prizemljeni.
- Majka sam troje djece koja živi sama u kući na otoku jer suprug radi u Norveškoj. Uvijek sam razmišljala što ću ako mi se jedno od djece razboli pa moram u Split. Kako ću s drugo dvoje djece. No ono što sam ove godine doživjela, na to se nisam mogla pripremiti - započela je svoju priču Josipa Tomašić s Korčule. Njezina najmlađa kćer Pija tada je imala svega četiri mjeseca i bronhitis. Na putu do pedijatrice u Pupnatskoj luci doživjele su prometnu nesreću.
- Okrenula sam se prema Piji u vožnji jer je plakala i sve čega se sjećam je bum, bum, bum i auto je bio na boku. Išla sam Pupnatskom lukom jer je bio prekrasan sunčan dan, a tada pogled puca na Italiju. To nas je skoro došlo glave – prisjeća se majka Josipa. Dodala je kako je tamo rijedak promet i malo ljudi prolazi.
- Srećom su naišla dva čovjeka koji su nas izvukli kroz gepek. Helikopterom su nas prevezli u na splitsku pedijatriju. No tek tada počinje noćna mora – priča Josipa. Njezina najstarija kći Barbara (12) ostala je sama s bratom Lorencom (9) koji ima astmu.
- Lorenco je dobio visoku temperaturu i počele su ga boljeti noge. Vjerojatno je stres napravio svoje. Kako su oni ostali na otoku bez nas roditelja pomogli su mu kum i baka (80). Odveli su ga na hitnu i nalazi su se pokazali loši. Morao je za Split. No pao je mrak pa mu je pedijatrica dala lijekove da izdrži noć te da se sutradan uputi u bolnicu. Rekla mi je da ga nema srca staviti samog u kola hitne pomoći i poslati u Dubrovnik. Možete zamisliti dijete od devet godina da bez mame i tate tako ide u bolnicu - prisjeća se Josipa.
Sutradan se diglo more. Valovi su lomili sve pred sobom i svi brodovi su prisilno bili na vezovima u luci. No zbog nevremena ni helikopteri nisu mogli letjeti.
- Jedina opcija bio je trajekt Lastovo. Kapetan i posada spremno su preuzeli Lorenca i kuma i krenula je borba. Valovi su bili ogromni. Valjalo i je šest sati, a inače ta plovidba traje upola manje od Lastova do Splita. Mi smo u bolnici svi bili na prozorima i strepili. Satima smo iščekivali brod na horizontu. A njega nigdje. Zvala sam sin, a on meni kaže: "Ma dobro je mama samo smo se svi izuli jer je brod pun vode" - priča Josipa. Kaže da u tim trenucima kao da nije bila svjesna što se događa.
- Činilo mi se kao neki film. Kad smo ugledali brod veselju nije bilo kraja. A i tada nikako da stigne u luku. Lorenca su dočekali na hitnoj pedijatriji. Čim me ugledao rekao je: "Mama odmah mi je bolje" - susprežući suze priča Josipa. Lorenco je dobio antibiotsku terapiju i u bolnici se oporavljao osam dana.
- Kad god vidim taj brod danas plačem. Nakon svega danima sam plakala. Ne samo što se sve dobro završilo nego zbog tolike količine dobrote od ljudi koji smo doživjeli. Naši otočni su se pobrinuli za auto na koji sam bila i zaboravila. Kapetan i posada Lastova koji su bez premišljanja sjeli za kormilo i spasili mi sina do svih liječnika i medicinskih sestara, kume i kuma, bake i djeda – suznim glasom priča Josipa te zaključuje:
- Mojoj najstarijoj kćeri bilo je najgore. Barbara je na kraju ostala sama i brinula se te zbog cijele situacije pa mi kaže kako nju nitko ne spominje, a napatila se više od svih. Suprug je pak umirao od straha u Norveškoj jer je cijelo vrijeme mislio da mu nešto loše prešućujem. Danas sve prepričavamo i hvala bogu da se sve dobro završilo.