Romano Bolković osvrnuo se na aktualno stanje u Hrvatskoj na jedan posve neobičan i nadasve originalan način.  
Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti: 

'NA HITNOJ, retro-avangardna parabola
Lica:
Stariji liječnik u službi prof.dr.sc. Zdravko Dren
Mlađi liječnik u službi dr.sc. Ingeborg Ančić-Richtmeier
Damir Leš, pacijent
Čekaonica bolnice Sestara Nemilosrdnica. Sve su stolice popunjene. Mnoštvo čeka po hodnicima, mnogi naslonjeni na zid. Začuje se putem razglasa: Damir Leš, ordinacija broj 6.
Damir Leš, blijed u licu, mlad, suhonjav čovjek oko tridesete, hitro poskoči sa stolca i gipko se uputi prema ordinaciji. Ulazi i s vrata vedro pozdravlja:
- Dobro veče!
- Dobro veče, odgovara mlađa liječnica u službi, dr.sc. Ingeborg Ančić-Richtmeier; dodaje u dahu:...sjednite.
- O, hvala.
- Recite.
- Čujte, gospođo doktor, meni je dobro.
Liječnica ga gleda. Ni sama ne vjerujući da to pita, upita:
- I što onda radite ovdje?
- Vidite, to me i brine. Naime, ne znam kako mi u Hrvatskoj danas može biti dobro. Očito da mi je loše, kad mislim da mi je dobro.
- Kako to mislite?
- Logično, kako bih mislio? Vi ste barem doktorica, dopustite, pa znate Frankl, treći smjer bečke psihonalize, ona fora da je nenormalno ponašanje u nenoramalnoj situaciji normalno, ne, znate to, zaboga?
- Znam, jasno, i?
- Kaj i? Pa jasno je kao dan: ako je nenormalno ponašanje u nenormalnoj situaciji normalno, onda nije normalno normalno ponašanje u nenormalnoj situaciji ili zemlji, kako vam drago. Po analogiji, to da mi je dobro u nenormalnoj situaciji jako je zabrinjavajuće, zar ne?
- Hm... da, zvuči logično, ali, recite, kad ste vi to prvi put primjetili?
- Znate i to je problem. Ja to prvi put opće nisam primjetio. Tek kasnije, primjetio sam da mi je dobro. 
- Dobro, mislim, od kad vam je dobro?
- Od popodne.
- Ali kažete da vam je i prije...
-....da, ovaj, je, i prije mi je bilo dobro, ali nisam na to obraćao pažnju. Tek danas popodne sam postao toga svjestan.
- A što vam je svrnulo pažnju na tu činjenicu?
- Pa vijesti.
- Vijesti?
- Da. Vijesti su bile naprosto do te mjere apsurdne, nekakva pljačka policije, neki košmar, da sam isprva mislio da spavam, i u tom trenu, postavši svjestan da ne spavam, da sam budan kao neprijatelj, shvatio sam da mi je zapravo dobro. Mislim, tko ne bi? Vi ne mislite tak?
- Ma mislim...
-... dobro, pardon, vi ste doktorica, vi se znate izliječiti, mada ni to danas nije garancija, baš nikakva, vidite tu policiju...
- ....da, dobro, pustite to, nego, ako vam je dobro, untaoč tome što je sve oko vas loše, mislite da ste bolesni?
- Vi ne mislite?
- Iskreno, ne, ali... je li vas bar nešto boli?
- Iskreno, mene duša boli kad sve to gledam.
- Duša?
- Da.
- Molim vas, hoćete malo pričekat...
Doktorica zove stariju službu, prof.dr.Zdravka Drena. Objašnjava da ima složen slučaj, potrebu za konzultacijom.
Doktor Dren dolazi za nekih desetak minuta tijekom kojih doktorica upisuje anamnezu, nakon što je ovlaš pregledala pacijenta: Afebrilan, eupnoičan, i tako dalje.
- Dobro veče, začuje se ugodan glas dr.Zdravka Drena.
- Dobra večer, gospodn doktor.
- I, što možemo učiniti za vas? Gdje boli?
- Profesore, gospodina boli duša., ubaci se doktorica Ingeborg.
- Duša? Kako to osjećate, prosim?
- Gospon profesor, mene boli duša, doduše, ali nije to bitno toliko.
- Kako to mislite?
- Mislim, to je posljedica, ne uzrok.
- Čega? Čega je to posljedica?
- Vidite, baš sam objasnio vašoj mlađoj kolegici da je meni dobro...
- Dobro vam je?
- Pa je...
- I što onda radite ovdje?
- To sam baš objasnio... mislim da je to nekaj jako opasnoga, ako je meni dobro unatoč svemu kak nam je.
- Kako to mislite?
- Tako.... mislim, ne bi mi smjelo biti dobro, je li tako? 
- Zašto?
- Pa kaj je vama dobro u Hrvatskoj?
- No, pustimo sad politiku, gospodine....
- Leš, prosim...
-... pardon?
- Leš, velim. Darko Leš.
- Aaa... Drago mi je. Dren. Zdravko Dren.
- Drago mi je, gospon doktor.
- Nego, ako vam nije ništa, mislim, ako vam je dobro, da vi ipak odete kući, pa ako vam sutra ne bude dobro, mislim, ako mislite da vam je loše, da odete svom doktoru obiteljske medicine?
- Čujte, ak bu mi loše, onda nejdem nikam. Pa to je onda bog bogova, kak bi išel? Pa to je onda sve normalno, ak bu mi loše.
- Bojim se da sam vas izgubio. Kako to mislite?
- Išel bum, ako već vi mislite da sam sposoban za doma iti, ako bu mi i dalje dobro. Jer, to znači da mi je zbiljam loše, shvaćate?
Doktor ga par sekundi gleda.
- A kažete, boli vas duša?
- Je. Ali, čujte, ja mislim da se svaki Hrvat danas tak osjeća. Teško mi je pri duši kad sve to gledam.
- Da. Da. Čujte, mi ćemo sad ipak vas hospitalizirati. Znate, dajte se obucite, prosim, i samo kroz izlazna vrata pa ravno...
-... da? I kam onda?
- Kud hoćete. 
- Mislite, van iz bolnice.
- Čujte, gospon Leš, to je jako relativno. Kak se gleda. Vidite, ovdje nutra, sami velite, tu su ljudi kojima je dobro. Tam vani, kao što i sami kažete, tamo je prava ludnica.
Pacijent sad gleda par sekundi doktora.
- Vidite, nikad na to nisam tak gledal.
- Je, je. Obucite se, i tu kod sestre, 150 kn prosim.
- Je, odmah, rado. Ovak jeftino nikad nisam zlata vredan savjet dobil. Zahvaljujem, fala, fala lepa, gospon doktor. Hvala lepa! Gospođo doktor, puno hvala. Prosim, vaše cenjeno ime...'