Sve je manje nade da ću naći Ivine kosti. Znam da je mrtav, da su ga ubili batinama, ali već 29 godina ne znam jesu li ga bacili ili zakopali. Gdje da ga tražim kad sam već i sama stara? Samo molim Boga da poživim i dočekam taj dan da ga mogu pokopati u grobnicu uz našeg sina, govorila nam je 2020. godine Terezija Grgić (85). Dok smo sjedili u njezinoj skučenoj kuhinjici u selu Borovac kraj Novske, Terezija je nervozno vrtjela knjigu Vlade Radošića "Pakao srpskog logora Stara Gradiška". U njoj se nalazi i njezina osobna tragična priča horora koji je prošla sa suprugom i drugim logorašima. Tih ružnih i mučnih sjećanja ne može se osloboditi, o njima ne voli govoriti. No, ipak je skupila zadnju snagu da bi s gađenjem još jednom posvjedočila kako joj je suprug izdahnuo na rukama nakon brutalnog batinanja.

- Pun kamion Srba došao je do naše kuće 16. rujna 1991. Raštrkali su se po dvorištu, provalili nam u kuću i slučajno našli hrvatsku zastavu. Potrpali su nas u auto, neki stari Warburg u kojem su nas čuvala trojica vojnika. Dovezli su nas u staru poštu u Okučane. Ivu su odveli, a mene zadržali vani, a potom odveli na ispitivanje. Rekla sam im da ništa nisam kriva i 6. listopada u 16 sati supruga, mene i još trojicu dovezli su u logor Stara Gradiška - prebirala je po sjećanjima Terezija, dok su joj se oči punile suzama. U Staroj Gradiški Tereziju, njezinog supruga i druge zarobljenike dočekalo je 30-ak naoružanih vojnika.

- Koračala sam i gledala ima li krvi na podu. Poredali su nas uz ogradu i počeli nas razdvajati. Ivu su odveli u ćeliju broj 6, a mene u ćeliju broj 14. Isprva sam pomislila da je unutra muškarac i umalo se onesvijestila. Tek kada je stražar rekao: Kato, imaš društvo, shvatila sam da je ispred mene žena. Imala je poderane hlače, šlape na bosim nogama i već je oboljela na živce od boravka u logoru. Kako sam na nogama imala dvoje čarape, skinula sam jedne i dala toj sirotici, koja je većinu vremena samo spavala, nesvjesna što se oko nje događa - prisjeća se Terezija. Kada je ta žena razmijenjena, Terezija je ostala sama u ćeliji sve do 07. prosinca 1991., kada su je prozvali da izađe na hodnik. S još 10 logoraša, među kojima je bio i njezin suprug Ivan, potrpali su je u kombi. Dok su kretali, do njih su dopirali povici rezervista i vojnika:"Daj ih nama da ih pokoljemo i riješite se briga, to su svejedno ustaše!" Po dolasku u milicijsku stanicu u Okučane, Terezija je s još četvero logoraša zatvorena u jednu prostoriju 2x2 metra s prozorčićem s rešetkama bez stakla. Ivo je smješten u ćeliju do njezine.

- Tih batina i tortura ne želim se ni prisjećati. Dana 16. prosinca mog supruga prebacili su u našu ćeliju. Čula sam da u njemu sve krči i hropće, kao da mu se otkinuo komadić pluća. Prethodnih dana su ga žestoko batinali. Cijelo vrijeme od dolaska u ćeliju samo je ležao na nosilima i pri svakom udahu samo krčao. Krvarile su mu ruke i glava i nekom starom i prljavom maramicom brisala sam mu krv koja je tekla. Žalio mi se na bol, tražio me vode. Kako smo kroz rešetke dobili litru i pol vode za nas šestero, sačuvala sam mu malo. Tražio me i šećera, no kada sam zamolila čuvara da mi donese malo šećera za muža, rekao je da nema. Odbio je donijeti i malo čaja. S mukom se pridigao na nosilima i četveronoške otpuzao prema vratima i ostao ležati. Došla sam do njega, izdahnuo je pa smo ga u toj uskoj i skučenoj prostoriji stavili da leži pod našim nogama. Kao da je zaspao, zatvorio je usta i oči - prepričava nam Terezija svoja mučna sjećanja koja,iako silno želi, nikako ne može zaboraviti. O Ivinoj smrti obavijestili su, kaže, stražara, koji je mirno rekao neka leži tu do jutra.

- Ujutro je u ćeliju došao jedan od čuvara i naredio jednom od logoraša da Ivu na tim nosilima iznese iz ćelije. Kako mi je kasnije ispričao, stavio ga je na traktorsku prikolicu i čuo načelnika logora kako vozaču traktora govori: "Ostavite ga tako na nosilima, a ti ih stalno imaj u prikolici jer će ti još trebati" Tom logorašu samo sam rekla:"Ode moj Ivo." I od tada, njegovih posmrtnih ostataka nema ni dan danas - kazala je Terezija. Iz Okučana su je vratili logor Stara Gradiška u kojem je bila do 15. siječnja 1992. Tada su sve logoraše pustili kućama, a Terezija se preko Bosne vratila u Hrvatsku i smjestila u Zagrebu, gdje joj je bila kći.

- Imala sam 58 godina. Ja ne znam kako sam svu tu strahotu preživjela i kako nisam umrla od takvih muka, batina, o ostalome da ne pričam. Ne znam ni kako sam ostala normalna. Kad sam stigla u Zagreb, sklopila sam ruke i rekla: Bože, što sad? Praktički sam gola i bosa, gladna i žedna, bez novaca. Lice mi je bilo crno od batina, ni unuk me nije prepoznao. Da nađem Ivine kosti, pokopala bih ga u grobnicu gdje leži naš sin. Kao 15-mjesečna beba umro je od teške viroze - kaže Terezija. Njezin suprug, kaže, nikada nije želio napustiti svoj dom. U dvorištu je imao jablan pod kojim je sjedio i nebrojeno joj je puta rekao neka ga ubiju, ali od svog jablana i iz svog dvorišta ne odlazi.

- A što ću, ostala sam s njim. I danas, kad stanem na mjestu gdje je bio taj njegov jablan, imam osjećaj kao da diše zemlja. Pa mislim.. možda su ga tu zakopali - završila je tragičnu priču Terezija koja svijeće za supruga pali u svojoj skučenoj kuhinji na hladnjaku.

Terezija o nestanku supruga

Mrtvog muža iznijeli su na nosilima i utrpali u prikolicu. Ne znam kuda su ga odvezli