Čovjek ne smije puno tražiti od života i onda će uvijek biti zadovoljan. Takva sam i ja uvijek bila. Radila sam kao krojačica u DTR-u, a suprug je radio u tvornici dječjih kolica Jadran. Imamo sina, dobili smo unuke i praunuke, sve u svemu imali smo dobar život. Imali smo kuću pokraj kuće mojih roditelja pa su nam uskakali i pomagali u svakom trenutku, a osobito u brizi oko djeteta. Kad su ostarjeli mi smo pomagali njima. I onda smo dočekali mirovinu. To mi je bio najtužniji dan u životu - objašnjava Ljubica Maričić kako su joj se u trenutku rasplinuli snovi o mirnom uživanju u penziji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Suprugu je bio zadnji dan na poslu i išao se prije službenog umirovljenja pozdraviti s kolegama. Prošao je portu i srušio se. Imao je možda udar. Ostao je nepokretan.
- Tako je živio sljedećih 28 godina. Ja sam se brinula o njemu cijelo vrijeme. Nikud nisam išla. Tih 28 godina provela sam isključivo s njim u našoj kući, nisam čak išla ni do grada. No i ja sam došla u godine i više ga nisam mogla doma dvoriti, pa smo se oboje prijavili u dom umirovljenika Trešnjevka. Primili su nas i zajedno smo došli 2011. godine. Na žalost, on je nakon devet mjeseci ovdje preminuo. Bili smo zajedno 58 godina. Šteta kaj nije bar još te dvije godine poživio pa da proslavimo 60. godišnjicu - kaže Ljubica i dodaje kako joj u domu nije loše jer sad ne mora kuhati i spremati. Zdravlje je služi pa često ode do grada i prošeće središtem nadoknađujući vrijeme koje je provela njegujući muža.
Životni planovi, koliko god bili dobro promišljeni, često su iznad mogućnosti i želja pojedinaca jer njima ne upravljamo sami. Takva je i priča Đurđice Zebec.
- Imala sam bogat i ispunjen život u kojem sam zaista uživala. Suprug je bio autoprijevoznik, a ja sam se bavila poljoprivredom. Imamo dvije kćeri, šest unuka i pet praunuka. Tijekom mlađih dana puno smo putovali i često se selili. On je radio i u Njemačkoj, a rado smo tijekom godišnjeg odmora išli na more. Oduvijek smo sanjali kako ćemo mirovinu provesti uživajući u prirodi, imati svoju kućicu u cvijeću. Počeli smo planirati i dugo smo se pripremali za to - započinje priču Đurđica Zebec (80) iz Gornje Stubice. Dogovorili su se i kupili zemlju u Zagorju u Gornjoj Stubici. Suprug je kao autoprijevoznik pomalo počeo dovoziti materijal, a prijatelji su mu pomagali u slobodno vrijeme i započeli su gradnju svoje kućice iz snova. Malo po malo, godinama ulažući, uspjeli su dovršiti podrum i prizemlje. - A onda je on umro prije šest godina i sve je palo u vodu. Kao da sam se probudila iz prekrasnog sna. Moja djeca imaju svoje živote, a ja sam preslaba i prestara da bih se bavila gradnjom i nastavila ondje gdje smo stali. Odlučila sam otići u dom za umirovljenike, no nikad neću prežaliti što nismo dovršili našu kućicu. Nedostaje mi zemlja, vinograd, rad. No sad više ne mogu ništa - zaključila je Đurđica.