Vojno redarstvena operacija Oluja bila je kruna višegodišnjeg pripremanja i vojnog ‘odrastanja’ kako bi se izvela jedna tako briljantna akcija koja je u nekoliko dana doslovce pomela okupatora koji je do tada držao gotovo trećinu našeg teritorija.
Oluja je toliko savršeno izvedena da je postala i predmet proučavanja u vojnim školama nekih zemalja, govori nam Bjelovarčanin Slobodan Vučko (54). Ovaj umirovljeni narednik s ponosom dodaje kako je njome srušen mit o srpskom vojnom junaštvu koji je građen desetljećima, pa i stoljećima, a u kojem su svoje poraze vremenom pretvarali u pobjede. Vučko je 1991. napustio siguran posao u bjelovarskoj Tvornici autodijelova i pristupio Zboru narodne garde. U rat je krenuo prvog dana kolovoza 1991. i postao pripadnik A satnije, koja je bila u sastavu 105. brigade. Ratni put A satnije poznat je po masakru koji je nad njezinim pripadnicima izvršen u selu Kusonjama.
Munjeviti proboj do Knina
Akciju Bljesak je dočekao u gardijskoj brigadi Pume, a kao njezin pripadnik sudjelovao je i u osvajanju Dinare i Knina, gdje su kninsko područje imali kao na dlanu. No da bi uopće i krenuli na Dinaru, morali su deblokirati Maslenički most i očistiti zadarsko zaleđe. Kad se krenulo ka slomu okupatora i njihovih pomagača iz Srbije, jedan od pravaca koji je vodio prema Kninu bio je i onaj s vrhova Dinare. S njega su Pume, nakon munjevitog razbijanja neprijateljskih džepova, među prvima ušli u glavni grad takozvane Srpske krajine. Iza njih je u Knin, uz drugog pravca, ušla i 4. splitska gardijska brigada te su zajedničkim snagama “izbrisali” velikosrpsku ideju da “gdje god se pojavi noga Srbina, to je njegova zemlja”. Ali, kaže nam, za slavlje nije bilo vremena jer se neprijateljskoj vojsci trebala slomiti i kralježnica kako okupatorska zmija više nikad ne bi puzala hrvatskim prostorima.
Splitskim sporazumom, kaže Vučko, jedinice HV-a ušle su u Bosnu i Hercegovinu kako bi pomogli u razbijanju okupatora.
- Krenuli smo od Glamoča i Jajca, preko Mrkonjić Grada, prema Banjoj Luci. Putem smo nailazili na džepove velikog otpora, ali je u neprijateljskim redovima vladao strah od naše vojske koja je pokazala sve odlike profesionalno ustrojene i maksimalno motivirane postrojbe u želji da savlada neprijatelja - pojašnjava zapovjednik desetine za paljbenu potporu minobacačima.
Kaže da su bili u silnom naletu i nezadrživi te da mu je žao što su morali stati pred Banjom Lukom.
- Da su nam političari dopustili da nastavimo, vjerujem da danas ne bi postojala Republika Srpska, a ideolozima Velike Srbije bi za sva vremena izbili iz glave Memorandum SANU - kaže Vučko, 30-postotni invalid.
Ovladali i hidrocentralom
Iako je neprijateljska vojska bila u rasulu, zapovjedništvo Republike Srpske nije vjerovalo da njihovi položaji padaju poput kule od karata.
- Kad smo ovladali hidrocentralom Voćac, koja strujom napaja Banju Luku, kako bismo im dokazali da je njihov slom neizbježan, u nekoliko navrata smo im isključili struju. Tada je, prema našim spoznajama, počelo masovno bježanje iz Banje Luke, gdje je ostalo oko 10 posto stanovništva - govori Vučko i dodaje kako su se u Banju Luku mogli doslovce ušetati.
Ponosan na Otkos 10
Ponosan je i na prvu oslobodilačku akciju u Hrvatskoj Otkos 10, kojom je oslobođen velik dio do tada okupiranog područja na Bilogori te okupatoru zadan prvi veliki poraz, koji je ujedno dokazao i spremnost za oslobođenje ostalih dijelova Hrvatske.
- Nakon novljanskog ratišta 105. brigada se preselila u istočnu Slavoniju. Točnije, na područje oko Komletinaca, otkud je prijetila opasnost da brojčano i tehnički bolje opremljeni neprijatelj krene na zacrtani pravac Virovitica - Karlobag - kaže nam Slobodan Vučko.
Umirovljen je 2003. godine, a sa suprugom i dvije odrasle kćeri živi mirnim obiteljskim životom. Iako je u HV-u proveo 12 godina, Kusonje i pogibija suboraca ostali su mu jedan od ožiljaka koji, tvrdi, nikad neće zacijeliti. Ratnih vremena ne želi se prisjećati zbog pogibija brojnih mladih ljudi i poginulih suboraca.