Premda istraživanja kazuju da su mladi u Hrvatskoj digitalno najpismeniji u EU, jasno je da su u prosjeku hrvatski građani daleko od minimalnih kriterija koje se mora ispunjavati da bi se netko nazivao digitalno pismenim.
Ta činjenica posve očitom postaje kod priče o izdavanju covid-potvrda. Premda se one uz tri klika mogu dohvatiti preko stranice e-Građani, premda na toj stranici doista postoji čitav niz usluga koje se mogu ostvariti u vrlo malo koraka, čak ni oni kojima bilo kakve online radnje ili transakcije na webu nisu strane, nikako ili nerado otvaraju te Vladine web stranice. Razlog je vrlo jednostavan. Jezik koji se ondje koristi, termini kojima se korisnika upućuje na to što i kako da odabere, zapravo su posve izvan pameti, nerazumljivi i nelogični.
U suštini, mnogo je jednostavnih načina da se na tim stranicima vade razni dokumenti i potvrde, a među najlakšima se čini pristup preko tokena neke banke, dakle uređaja koji zbilja mnogi već koriste za svoja online plaćanja. Ali, to još jako malo ljudi zna i razumije. Naime, već u prvom koraku prijave na portal e-Građani nailazi se na zbunjujuću i orvelijansku uputu da se to čini putem “Nacionalnog Identifikacijskog i Autentifikacijskog Sustava (NIAS)”. Kad korisnik otkloni moguću zbunjenost ovim nazivom, pa pritisne tipku PRISTAJEM (i tako pristane da se prijavi!?), osvane mu poruka: “Izaberite vjerodajnicu...” Kakvu vjerodajnicu?! Što će nam lettre de créance za prijavu u sustav? Je li moguće da nam za prijavu treba formalno pismo šefa države pošiljateljice kojim on predstavlja šefa diplomatske misije šefu države primateljice? Naravno da ne.
Neki prepametni a ograničeni birokratski mozak je, umjesto da korisniku ponudi različite varijante pristupa riječima: Izaberite način prijave (to može biti i e-osobnom ili tokenom određene banke koji koristite), zaključio da bi baš zgodno bilo upotrijebiti izraz koji će zbunjivati, izazivati frustracije i demotivirati.
No, ništa bolja priča nije ni s online upisima u srednje škole, na primjer. Pa kad i informatički najobrazovaniji roditelj pročita da se za “kroz sustav NISpuSŠ” treba “unijeti korisničko ime i lozinku iz AAI@EduHr sustava”, može se samo očajnički uhvatiti za glavu. Naravno, cijela priča nije tako složena, informatičari su odradili velik i solidan posao, ali oni koji bi trebali brinuti da svima takve usluge budu lakše za korištenje, čine suprotno. Tako je nekako sa svim poslovima naših vlada. Bilo bi dobro da se napokon dosjete biti efikasniji i dostupniji.