Sporo smo se, u koloni, kretali prema kamionima koji su čekali. Mama i tata prošli su među prvima. Već je padao mrak. Ja sam ostala stajati s bratom Zdenkom i zaručnikom na kraju kolone. Smatrala sam da ću ih donekle zaštititi ako ostanem s njima, prisjeća se Vukovarka Milica Mlakić (54), dok joj se suze cakle u očima.
POGLEDAJTE VIDEO:
U jednom trenutku, kaže, vidjela je oca Marka kako je izašao iz kamiona u koji su ga smjestili. Dosta je teško hodao sa štakom.
Vjenčanica ostala u podrumu
- Pred nama je stajao major Šljivančanin. Tata je došao do njega i nešto mu govorio, ali mi nismo čuli što. U jednom trenutku Šljivančanin ga pita: 'Tko su oni?'. Tata pokazuje prstom prema nama. Vjerojatno ga je tražio da pusti mene i brata Zdenka da idemo s njima. Šljivančanin je drsko rekao: 'Ona može, a on ne može'. Tata se u tom trenutku onesvijestio, pretpostavljam da je ipak trpio velike bolove od ranjavanja, a potreslo ga je i to što nismo smjeli ići s njime. Brat i ja smo ga pokušali uspraviti da ustane, ali on se opet onesvijestio.
Nakon toga je major Šljivančanin pozvao sanitetsko vozilo, vjerojatno da pred međunarodnim promatračima pokaže svoju humanost. Tatu su stavili u to vozilo, vidjela sam da im daje dokumente. Nakon toga Šljivančanin se vratio, došao do mog brata i proderao se: 'Koliko si ti mojih vojnika ubio?' Čvrsto sam stisnula bratu ruku. Šutio je, stisnuo zube. Od tog trenutka kada su tatu izdvojili iz kolone više nikada nismo ništa saznali o njemu - tihim glasom niže Milica svoja sjećanja na dan kada je pao Vukovar i kada je izgubila oca.
Imao je svega 54 godine. Milica sve ove godina ima živo sjećanje na strahotu koju je proživjela tijekom okupacije Vukovara, a potom i nakon pada kada je sa svojom obitelji protjerana iz grada. Sve do početka rata bili su skladna peteročlana obitelj.
Marko, glava obitelji, bio je građevinski radnik, majka Franjka domaćica, ali se revno brinula o svojoj djeci, tada 30-godišnjem Draganu, 29-godišnjem Zdenku i 27-godišnjoj Milici koja se pripremala za vjenčanje. Trebala se udati 8. lipnja 1991. godine, čak je imala i pripremljenu vjenčanicu koja je ostala u srušenom podrumu obiteljske kuće.
Ranjeni pred kućom
- Kada su krenula prva granatiranja, doslovce smo preselili u 10-ak kvadrata u podrumu kuće. Bila je to jedina sigurnosti koju smo imali. Braća i tata su nekada odlazili na straže. Kada bi se vraćali samo su nam rekli tko je poginuo. Nekad su imali oružje, nekada ne. Nije ga bilo dovoljno. Tata je bio zabrinut. Stalno je govorio da moramo ostati zajedno i da se ne smijemo razdvojiti. Bojao se što bi nam mogli učiniti ako nas razdvoje - kroz suze priča Milica koja je cijelo vrijeme okupacije Vukovara provela s roditeljima i braćom u podrumu. A onda je došao 26. listopada koji neće zaboraviti dok je živa.
- Bilo je prijepodne, mama i tata nešto su vani radili. Začula se eksplozija, sve je bilo potpuno bilo crno. Čula sam jaukanje. Izašla sam iz podruma i dotrčala do njih, vidjela sam da su živi, ali to je bio strašan prizor. Krvi je bilo posvuda. Tata je bio teško ranjen, u ruku i obje noge, doslovce sam vidjela otvorenu ranu iz koje je liptjela krv, mama je također bila ranjena. Odvezli smo ih do bolnice - s mukom se prisjeća Milica.
Liječnici su nas umirivali, govorili 'Dobro je’, ali vidjelo se da je to sve samo ne dobro. Tatu su zadržali u bolnici. Mamu smo dovezli doma, preuzeli smo brigu da ćemo je dovoditi na previjanja, bila je puna gelera koji su ostali u tijelu - kazuje Milica koja je ubrzo preuzela i brigu o tati koji je također doveden kući, u podrum, jer u bolnici više nije bilo mjesta. Tako je to trajalo do 17. studenog, a onda je Vukovar pao.
- U međuvremenu je ranjen i moj zaručnik koji je također bio s nama podrumu. Toga dana navečer javljeno nam je da se planira predaja grada. Pregovaralo se s JNA da puste žene i civile, a branitelji bi se trebali predati. Rekli su da možemo ponijeti samo najnužnije stvari u vrećici. Nas 20-ak krenulo je prema kamionu u ulici. Odvezli su nas na mjesto gdje je bilo oko tisuću ljudi, svi s Mitnice. Nakon sat vremena pješice smo krenuli prema tzv. bugarskom groblju gdje su stajali tenkovi i JNA. Bili su tu i UN promatrači. Netko nas je i slikao. Preko razglasa je netko rekao da je dogovoreno da prođemo, pozvali su prvo branitelje da se predaju. Neki su bili naoružani, neki nisu. Prošli su ispred nas. Negdje iza groblja su odložili oružje, podigli ruke u zrak, vojnici su ih pretresali. U jednom trenutku je neki oficir JNA ljutito rekao: 'Zar nas je ova šačica jada zaj*** cijelo ovo vrijeme?' Bio je ljut kada je vidio tko je branio grad i s kojim oružjem. Što je bilo dalje s njima, ne znam. Nakon toga počeli su puštati ranjenike, žene i djecu- prisjeća se groznog dana Milica koja je neprestano strepila za svog oca, brata i zaručnika.
A onda je uslijedilo tatino obraćanje majoru Šljivančaninu. Nesretni se Marko nadao da u tom ratnom zločincu ima trunka ljudskosti no, nije je bilo.
- Otac je htio da nas ne razdvoje, a zapravo su njega strpali u sanitetsko vozilo i odvezli tko zna gdje. Zauzeo se za nas i zbog toga izgubio život - plačući kaže Milica.
Nakon što su oca nekamo odvezli sanitetskim vozilom, majku kamionom u nepoznatom smjeru, a brata i zaručnika također odvojili u jedan kamion, Milica je shvatila da je ostala sama.
Strava masakra na Ovčari
- Dovezli su nas do Sremske Mitrovice. U kamionu sa mnom bile su tri žene, a čuvali su nas vojnici. U Mitrovici su pozvali sve muškarce da izađu jer će ih kratko ispitati. To kratko ispitivanje za neke je trajalo šest mjeseci, za neke devet, a neki se nikada nisu ni vratili. Ostali su u logorima - priča Milica koja je u tom logoru ostavila zaručnika i brata, a nju su prebacili u drugi kamion i krenula je vožnja po Srbiji, a potom opet po okupiranom dijelu Hrvatske koja je trajala četiri mukotrpna dana. U Bubanj potoku, u jednom od autobusa, pronašla je majku.
- Krenule smo jedna prema drugoj s istim pitanjem: 'Gdje su?'. Znala sam da su moj zaručnik i brat Zdenko ostali u Sremskoj Mitrovici. Nismo znali gdje je tata. Nismo znale što će biti s nama. Vraćaju nas potom ponovo u Šid, a potom voze na Ovčaru. Vojnici JNA ponudili su nam da izađemo iz autobusa, da prespavamo u stajama i skladištima jer je tamo toplije. Nitko nije izašao iz autobusa. Svi su se bojali. Upravo tu noć na Ovčari događao se masakr. Mi smo u autobusima čuli jauke, pucnjavu, sve... Ne znam kako smo preživjeli tu noć - prisjeća se Milica.
Nakon toga ponovo ih voze, preko Bogdanovaca za Vukovar, a onda za Bijeljinu gdje su razmijenjeni i dopremljeni u Zagreb.
Dobila poruke od brata i zaručnika
Mama i ona krenule su tražiti svoje najmilije. Prijavili su ih Crvenom križu, tražili ih putem međunarodnih institucija a kada su čule da su možda u logoru, počele su slati poruke, ne znajući tko će ih i gdje dobiti.
- Prve poruke sam počela dobivati od brata i zaručnika u siječnju 1992. godine. Kada sam ih dobila, bila sam mirnija. Tražila sam dalje tatu. Slala sam poruke za njega u sve logore, nadajući se da će se odnekud javiti. Dobila sam onda informaciju da je viđen u Negoslavcima pa sam i tamo slala, ali sve poruke su se vratile, otac nije nikada - plačući kaže Milica dodajući kako je informacija o tome da je otac viđen u Negoslavcima bila prilično pouzdana.
On je doista bio jedno vrijeme u Negoslavcima s drugim zarobljenicima, međutim te su osobe međuvremenu su pronađene, ali on nije.
- Onda su krenule prve razmjene. Svaka nam je značila nadu jer smo se nadali u nekom autobusu ugledati tatu. Brat se vratio nakon 9 mjeseci logora, a zaručnik nakon šest. Zadnja razmjena bila je na Veliku Gospu i ona nam je ubila svaku nadu. Tada smo postali svjesni da je to kraj - dodaje Milica koja se potom, zajedno sa svojom majkom i braćom, nadala da će oca pronaći bar u nekoj ekshumaciji.
- Svaka vijest o ekshumaciji je neko malo svjetlo na kraju tunela, a onda se svaki puta to svjetlo ugasi. Uporno smo tražili, raspitivali se, dijelili fotografije koje smo imali, opis kako je bio obučen, što je imao kod sebe, dali smo krv za DNK, ali nikada ni najmanjeg traga. Nismo nikada ni pozvani na identifikaciju, ni kao mogućnost - kaže Milica koja se sa svojom obitelji vratila u Vukovar 1998. godine.
Tek od nedavno pali svijeću
Mama Franjka godinama se iskreno nadala da će pronaći svog supruga. To joj je bila najveća želja. Nadala se da će ih se zajedno sahraniti.
- Nije joj se želja ostvarila. Umrla je 2011. godine. Bila je jaka osoba. Sve ovo vrijeme koliko smo bili u čekanju tate da se vrati ona je nastojala zamijeniti ga i držati nas na okupu. Kada je ona otišla, tek smo tada shvatili da smo sami - kaže Milica koja ni danas ne odustaje od potrage za ocem.
- Puno godina je prošlo, ali i danas mi je teško kad dođu Svi sveti. Trebam negdje zapaliti svijeću, a ne znam gdje. Dugo je nisam ni željela zapaliti. Uvijek sam mislila, ako je zapalim, to je kao da se odričem oca, gušim onu zadnju nadu da ću ga naći. Ali sada je to već previše vremena da bi postojala nada da je živ - zaključuje Milica koja se na kraju ipak udala za svog zaručnika i živi u Vukovaru sa svojom djecom, braćom i njihovim obiteljima.