Afganistan prije svega treba promatrati kao kompleksnu zemlju različitih plemena, mnogo prije nego kao jednu naciju. Povijest nas uči da im ni Britanci ni Sovjeti nisu uspjeli slomiti duh, nego su uvidjevši kompleksnost običaja, kulture i religije jednostavno morali napustiti tu planinsku zemlju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Afganistan je okružen Pakistanom na istoku i jugu, Iranom na zapadu, Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru te Kinom na krajnjem sjeveroistoku. Radi se o gotovo 100% muslimanskoj zemlji s više od 31 milijun stanovnika. U vrijeme Sovjeta glavna protupobunjenička snaga su bili mudžahedini (u prijevodu borac ili popularnije sveti ratnik). Mudžahedine su u značajnoj mjeri financirale, naoružavale i obučavale Sjedinjene Američke Države, Pakistan, Saudijska Arabija i Kina.
Nakon što su se Sovjeti povukli nakon deset godina, 1989., mudžahedini su se razdvojili u dvije suprotstavljene frakcije, Sjeverni savez i talibane, koji su vodili građanski rat za kontrolu nad Afganistanom. Gotovo svim ratnim operacijama rukovodili su lokalni vođe. Među njima su najistaknutiji Ahmad Šah Masud (ubijen u terorističkom napadu od strane pristaša talibana 2001. godine) iz doline Pandžšir, sjeverno od Kabula. On je predvodio najmanje 10.000 obučenih boraca na kraju rata sa Sovjetima te je proširio svoju političku kontrolu na oblasti Afganistana u sjeveroistočnim pokrajinama, kojima su dominirali Tadžici.
Drugi je maršal Abdul Rašid Dostum, uzbečki vojskovođa, koji se istaknuo u borbama protiv talibana kraj grada Mazar-e Šarifa, o čemu je 2018. snimljen američki ratni film “12 hrabrih” (12 Strong). Treći, Burhanuddin Rabbani (Tadžik), postao je 1992. godine predsjednikom Islamske Države Afganistan, ali su ga u rujnu 1996. iz Kabula protjerali talibani. Rabani je nakon toga postao vođom antitalibanskog Sjevernog saveza, koji je držao manji dio teritorija na sjeveroistoku zemlje. U Kabul se vratio nakon američke invazije 2001. te privremeno preuzeo mjesto predsjednika, koje je potom prepustio Hamidu Karzaiju.
Ubijen je 2011. u samoubilačkom bombaškom napadu za koji su odgovornost preuzeli talibani. U paštunskim oblastima na istoku, jugu i jugozapadu vladala je izrazito plemenska struktura, gdje nije bilo moguće uspostaviti vojnu organizaciju i rukovođenje. Frakcijske podjele dovest će državu u nestabilno vrijeme, koje će iskoristi talibani te uz pomoć Pakistana preuzeti vlast i nametnuti islamski fundamentalistički poredak građanima. Talibani (u prijevodu učenici) prisiljavali su stanovništvo na najstrože pridržavanje šerijatskih zakona ikad viđeno u islamskom svijetu i postali su poznati po svom zlostavljanju žena.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Bilo im je zabranjeno raditi i školovati se te su već od osme godine morale čitati Kuran. Morale su nositi burku, opravu koja pokriva cijelo tijelo i lice te ima samo otvore za oči. Nisu smjele napustiti kuću bez pratnje muškarca. Žene koje su bile uhvaćene u kršenju segregacijskih zakona često su bile osuđivane na smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno, na stadionima. Pod vodstvom mule Muhameda Omara, pokret se proširio po većem dijelu Afganistana, preuzimajući moć od mudžahedinskih ratnih gospodara. Totalitarni Islamski Emirat Afganistan osnovan je 1996. i prijestolnica Afganistana prebačena je u Kandahar.
Sjedinjene Američke Države, kao odgovor na terorističke napade od 11. rujna 2001. godine, pokreću tzv. Rat protiv terorizma zračnim udarima na ciljeve talibanskog režima i logore za obuku Al-Kaide, globalne terorističke mreže pod vodstvom Osame bin Ladena. Uz pomoć oporbenog Sjevernog saveza uspjeli su srušiti talibanski režim i istjerati većinu vodećih ekstremista iz zemlje u prosincu iste godine. Preživjeli talibani i ekstremisti bježe u planine na jugu zemlje i pokreću gerilski rat. Nakon talibanskog povlačenja u gerilu Afganistan dolazi pod okupaciju SAD-a i međunarodnih snaga ISAF-a (International Security Assistance Force).
Dolazi do uspostave Afganistanskih oružanih snaga te se izabire prvo privremeni, a kasnije i predsjednik Hamid Karzai (2004. - 2014.), koji je ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Kroz prvih 10 godina od uspostave ISAF-a oružane snage Afganistana stalno rastu, prvo se uspostavlja kopnena vojska pod nazivom Afganistanska narodna armija (Afghan National Army - ANA), i to već krajem 2001., da bi se nešto kasnije osnovale i Afganistanske zračne snage (Afghan National Army Air Corps), kojima rukovodi Afganistansko ministarstvo obrane. U početku se kopnena vojska sastojala od pet korpusa (201, 203, 205, 207, 209) jačine od 2 do 3 brigade, da bi na kraju 2021. imala sedam korpusa (215, 217).
Zajedno sa zračnim snagama, specijalnim i potpornim snagama imala je brojno stanje od gotovo 200.000 vojnika. Točan broj nisu imali, a procjena je 186.000 vojnika. Planirano je da kroz godine dođu do 240-250.000 vojnika ili 180 bojni, što nije nikad ostvareno zbog sve slabije popune, na što je utjecao psihološki rat provođen od strane talibana (zvjersko ubijanje ciljanih dužnosnika i vojnika). Treba uzeti u obzir da je Afganistanska narodna policija (Afghan National Police - ANP) imala u svom sastavu više od 116.000 policajaca, što znači da je pod oružjem u Afganistanu bilo više od 300.000 vojnika i policajaca naspram 80.000 talibana. Omjer snaga u korist državnih snaga znači da su trebali bez problema poraziti puno slabije naoružane talibane ili u najgorem scenariju nekoliko godina odolijevati.
Učešće hrvatskih vojnika u misiji ISAF započinje u veljači 2003. godine, kad je upućen prvi vod vojne policije Oružanih snaga RH jačine ukupno 50 pripadnika. Nakon 17,5 godina, u rujnu 2020. godine, za pripadnike HV-a završila je misija u Afganistanu, koja je početkom 2015. promijenila ime u Resolute Support (RS). Brojno stanje kroz godine je evoluiralo do 343 pripadnika, da bi misiju završio 61 pripadnik HV-a. Sveukupno je više od 5700 hrvatskih vojnika (od čega je više od 300 žena) sudjelovalo u misiji u Afganistanu. Većina hrvatskih snaga obučavala je afganistansku vojsku iz 209. korpusa na sjeveru zemlju, gdje je tijekom operacija ISAF i RS vodeću ulogu imala Njemačka. Hrvatski vojnici, kad ih je bilo najviše, obučavali su pripadnike tri bojne ili popularnije po njihovu kandaka (jačina 600 vojnika).
Radilo se jednoj pješačkoj bojni, bojni za borbenu potporu (Combat Support) i bojni za borbenu servisnu potporu (Combat Service Support) iz 1. brigade 209. korpusa. Pored toga, obučavane su snage vojne policije, zračne (helikopterske) snage, kao i razne stožerne dužnosti.
Rad u međunarodnom okružju je izuzetno kompleksan, a na sjeveru zemlje Provincijske rekonstrukcijske timove držale su europske zemlje, i to dva Njemačka te po jedan Švedska, Norveška i Mađarska. Operativna odgovornost zemalja iznosila je više od 1000 km zapad-istok i više od 400 km sjever-jug. Na tom području djelovale su dvije brigade ANA, da bi zbog kompleksnosti situacije bio osnovan novi 217. korpus kako bi se podijelila odgovornost zbog izrazito velikog teritorija, otežanog zapovijedanja, ali prije svega opasnosti.
Radi se o području Kunduza, gdje su talibani na sjeveru kroz svih 20 godina bili najaktivniji. Na tom prostoru su PRT imali Nijemci. Iako su ulagali znatna financijska sredstva u izgradnju infrastrukture, nisu uspjeli pridobiti lokalno stanovništvo da se odupre nasrtajima talibana. Slijedi opis nekoliko događaja koji su se dogodili tijekom 2009. godine. Tijekom boravka u operaciji u Kunduzu uspješno je odbijen napad talibana, ali u jednom obilasku područja od strane njemačkih novinara, njemačka oklopna vozila Dingo naletjela su na improvizirane eksplozivne naprave i pritom su ranjeni njemački zapovjednik PRT-a, kao i novinari. Mnoge zapadne zemlje (Njemačka, Švedska, Norveška, pa i SAD) nisu imale potpuno oklopljena vozila koja su ih štitila od improviziranih mina, što je dovelo do velike potražnje za istima.
U takvim operacijama prvenstveno svaka zemlja brine za sebe, pa ako nemaš dobru logističku potporu, odnosno nemaš sve pri ruci, nađeš se u vrlo izazovnim situacijama kojih nema ni u jednoj vojnoj knjizi niti te itko obučavan za takvo nešto. Od velikog je značaja brzo donošenje odluka, predviđanje situacije i timski rad. Svakako je veliko iskustvo iz Domovinskog rata bilo presudno da se u kriznim situacijama ponaša racionalno i ne dovodi tim u opasnost.
Rad s afganistanskim kandakom imao je za cilj osposobiti ga za samostalnu provedbu borbenih operacija. Naše mentoriranje afganistanskih časnika i dočasnika trebalo je rezultirati ocjenom borbeno spreman (combat ready). Do našeg preuzimanja svi kandaci su imali nekakav status jer su obučavani prije od strane neke druge zemlje, prvenstveno američkih snaga, čiji timovi nisu imali sve specijalnosti zastupljene jer se radilo o sovjetskoj tehnici, a nisu ni imali dovoljno ljudstva da pokriju sve njihove satnije. Teorija da bi se kandak mogao osposobiti za kratko vrijeme pretvorila se u period od minimalno tri godine i više. Brojni razlozi su od personalne popune do borbene tehnike.
Ovo potonje je u relativno kratko vrijeme riješeno jer su ih Amerikanci popunili sa svojom tehnikom, sva pristigla tehnika bila je potpuno nova. Popunili su ih brzim vozilima tipa pick-up tvrtke Ford na koje su namontirane strojnice za potporu pješaka, kasnije su stigla oklopna vozila HMMWV naoružana teškom strojnicom, brojna transportna vozila, kao i vozila za popravke i inženjerijska vozila. Na kraju su i naoružani američkim streljačkim naoružanjem (puška M-16, strojnice M240 i 249 te pištolj M9). Napravljena im je kompletna vojarna ili baza po najvišim standardima, tako da je svaki kandak bio gotovo neovisan o drugima za provedbu borbenih operacija i vlastito održavanje sredstava.
Za svako sredstvo i oružje morala se proći obuka kako bi se stekao certifikat ili potvrda o osposobljenosti. Svako to sredstvo vrijedilo je mnogo i nije se smjelo prepustiti da njime upravlja neosposobljeni vojnik. To se pokazalo vrlo zahtjevnim jer većina afganistanskih vojnika nije bila pismena, tako da je do podne bila pokazna obuka, a popodne su učili pisati i čitati kako bi mogli pratiti dokumentaciju sredstva. Može se reći da su afganistanski vojnici bili dobri praktičari, vrlo snalažljivi, ali teorija im nije išla. Prilikom jednog licenciranja vješto su odgovore sakrivali svuda, tako da je bilo situacija kad su ispisali sve po rukama, no prilikom praktičnog rada, zbog velike vrućine, dosta toga im se obrisalo pa su se snalazili na razne načine.
No kad bi dobili certifikat, iako ga nisu znali pročitati, osim svoga imena, bili su sretni kao mala djeca kad dobiju nagradu. Najteže je bilo pronaći im vozače i njihova obuka je trajala najdulje. Ona je bila centralizirana, tako da je iz svake postrojbe išao dio ljudi na osposobljavanje za stjecanje određene kategorije. Također je bilo teško pronaći i razne mehaničare, jer se istovremeno pojavilo jako puno različitih transportnih vozila, vojnog naoružanja i opreme.
Najveći problem vojnog sustava bila je korupcija, donekle i nesposobnost ključnih osoba na svim razinama, pogotovo u temeljnim organizacijama, kandacima. Sustav raspoređivanja dužnosti temeljio se kao u Jugoslaviji, na temelju nacionalnog ključa, tako je unaprijed bilo odlučeno iz koje će etničke grupe biti zapovjednik kandaka ili više razine, njegov zamjenik ili operativni časnik.
Najviše zapovjednih dužnosti imali su Paštuni jer su bili najbrojnija etnička grupa 42%, slijede Tadžici 27%, Hazari i Uzbeci svaki po 9%, dok su ostali bili puno manje zastupljeni. Tako su brojni časnici godinama morali biti na istoj dužnosti jer zbog nacionalnog ključa nisu mogli napredovati, iako su imali odlične ocjene. (I.G)
Sutra vam donosimo drugi nastavak svjedočanstva hrvatskog vojnika u Afganistanu.
POGLEDAJTE PRIČU AFGANISTANCA ZAINULLAHA: