U jednom trenutku tog podneva i popodneva, dok snijeg na Sepetarevcu pojačava, a Javorka, moja blijeda tužna mati, leži na kauču u dnevnom boravku, nalakćena puši cigaretu za cigaretom i bjesni na život koji je prema njoj tako nepravedan, na svoga bivšeg muža, koji nam je donio tu svinju, na snijeg koji pada i pada, i na nas dvoje koji za sve to, za svu tu njezinu nepojamnu nesreću, razumijevanja nemamo, Nona iznebuha predlaže da pozovemo taksi i da tu svinju nosimo vragu, na Ilidžu.