Djeca se uglavnom od te bolesti uspješno oporave, a tome smo se svi nadali. Međutim, Kawasaki je u njezinom slučaju uznapredovao i oštetio joj srce. Imala je aneurizmu koronarnih arterija – prisjeća se mama Sanja Nagy (36) najtežeg razdoblja u životu.

Riječ je o rijetkoj bolesti kojoj još nisu našli definitivni uzrok,  no uključuje genetsko naslijeđe i faktor okoline, a može se javiti zbog imunološke reakcije na preboljene virusne i bakterijske infekcije. Očituje se kroz upalu zidova arterija u cijelom tijelu, uključujući koronarne arterije koje opskrbljuju srčani mišić krvlju.

Sve se odigralo naglo, te kobne noći na ponedjeljak 16. 11. 2015. godine. Inače vesela i živahna djevojčica tog se jutra probudila mirnija nego inače.

- Cijeli dan se samo željela maziti, grliti i ljubiti. Trčala je između mene i supruga. U svemu drugome, bio je to uobičajeni dan. Nakon poslijepodnevne šetnje rekla je da joj se spava. Legla sam uz nju. Probudila se oko dva ujutro i vikala: Mama, bolja. Pitala sam gdje je boli, a ona je pokazala na svoj prsni koš. Htjela je ustati iz kreveta kako bi se pomazila s obiteljskim psom ljubimcem, a zatim je otapkala do bake kojoj je malo bila na rukama, a potom ju je poljubila i rekla da želi natrag u krevet. Bila je u mojem naručju, a onda se okrenula i zagrlila jastuk – nastavila je Sanja.

Emanuela se nakon par minuta okrenula na leđa i prestala je disati.

- Uzela sam je na ruke i počela dozivati njezino ime. Mama je zvala Hitnu. Emanuela mi je doslovno izdahnula na rukama. Hitna je brzo došla i oživljavali su je doma sljedećih sat vremena, a potom su je odvezli u bolnicu. Ondje su je oživljavali još dva sata, no nije se uspjela izboriti. Srčeko joj je prestalo kucati – prepričala je boreći se s najtežim osjećajima.

Kasnije su joj rekli da je malena imala infarkt. Unatoč drami koju je proživljavala, svaki trenutak ostao joj je u sjećanju i vjeruje kako nikad neće zaboraviti.

- U bolnici dopuštaju da se uz preminulog bude samo dva sata. Naš oproštaj je bio jako težak i bolan. Sjediš uz krevet uz beživotno tijelo svog djeteta, a suze samo teku, riječi ne izlaze. Držiš na rukama to malo tijelo, grliš ga, ljubiš, maziš... Moliš Boga da ti je vrati. Suprug i ja nježno smo joj šapnuli da sad ide na ljepše mjesto gdje je čekaju naši voljeni. Rekli smo joj da je ondje čeka veselje i igra na velikim livadama... - prekinula je razgovor ne nalazeći snage za nastavak.

U tim trenucima u njoj se sve slomilo, a jedino o čemu je razmišljala je što će sve propustiti. Igre u parkovima, prvi dan škole, maturu, vjenčanje, unuke. Život iz kojeg je grubo istrgnut njegov najvažniji dio. Emanuela je obožavala balone, pa ona i suprug svake godine 16.11. simbolično puste u nebo jedan balon, podsjetnik na anđela.