Prikazivali su ga kao “ukočenog robota”, u kamenoj “pregači”, s rupama umjesto očiju, teško iščašenog vrata, s rockabilly frizurom, čak i s ozbiljnim anatomskim pogreškama... Nakon godina diletantskih grijeha na račun umjetnosti, na red je došao pokušaj u Zagrebu sa spomenikom Franji Tuđmanu kraj “Fontana” renomiranog kipara Kuzme Kovačića. Jedni će reći da je stvar ukusa, drugi da je riječ o umjetničkoj slobodi. Činjenica je, ipak, da je Stjepan Tuđman zavapio da mu otac nije tako izgledao, a da su mnogi okupljeni na otkrivanju spomenika u ponedjeljak primijetili da kip jako podsjeća na Pavla Kalinića, Bandićeva gradskog pročelnika za izvanredne situacije.
POGLEDAJTE VIDEO:
U tom trenutku su kulminirale godine frustracija s, feralovski rečeno, “nagrđivanjem lika” pokojnog Tuđmana, čiji spomenici danas baš nagrđuju pojedine gradove u Hrvatskoj. Pokazalo se da ipak postoji mladi akademski kipar koji, osim što radi vjerne kipove sasvim dostojno realistične za spomenik na javnome mjestu, ima i duha. Pa, primjerice, napravi biste Kolinde Grabar Kitarović i Josipa Broza kao dio iste, simbolički eksplozivne skulpture. Ili idejno rješenje za spomenik gdje Tuđman, vjerno izveden, pruža djevojčici crvenu kockicu, a ona njemu bijelu. Možda je razlog tako efektnom obrađivanju političkih povijesnih tema, punom duha, to što je riječ o umjetniku rođenom 1989., koji se Tuđmana baš i ne može nešto sjećati pa je time i neopterećen. Nikoli Vudragu struka priznaje da mu stil nosi snažnu filozofsku crtu, da je “tehnički dosegnuo sam vrh kiparstva”, pa smo odlučili provjeriti kako to da njemu od Tuđmana uspijeva napraviti umjetničko djelo.
Express: Nije li bizarno da se došlo dotle da se rađaju čak i teorije da je Franjo Tuđman imao takvu fizionomiju lica koja onemogućuje kipare da ga prepoznatljivo reproduciraju?
Gledano s umjetničkog stajališta, vrlo je zanimljivo što se toliko priča o umjetnosti, pa makar u kontekstu javnog spomenika. Ne nastaje problem pri izradi samog likovnog djela, nego pri usklađivanju standarda struke kao slobodne likovne forme s konceptom javnog spomenika kao univerzalnog i prepoznatljivog djela.
Express: Kako ste se prihvatili Tuđmana, da ne kažem da ste se hrabro prihvatili tog ‘opasnog pothvata’?
Prije dvije godine vidio sam članak o tome da nitko ne može izmodelirati portret dr. Franje Tuđmana. I, naravno, potaknut time, pitao sam se u čemu je problem i uhvatio se posla. Da ne radim tri različita, počeo sam s konstruktivističkim pristupom u plohama i bilo je u redu. Ali sam onda nastavio preko tog stila na jedan više ekspresionistički, pa na kraju i na realistični. Naočale su bile u pitanju u smislu izgleda, ali opća logika nalaže da ako je spomenik prikazan u odjeći, onda idu naočale, a ako nije, ne idu. I stvar riješena! Odlio sam ga takvog realističnog, pa se pojavio natječaj za Park dr. Franje Tuđmana na Ilici te sam smislio idejno rješenje u skladu tog promišljanja. Kad sam završio projekt, shvatio sam da bi rješenje koje sam smislio savršeno odgovaralo potezu ‘Fontana’, i to s druge strane, preko puta NSB-a, gdje bi zatvorilo krug šetnice i spomenik bi stajao kao ‘točka na i’ na cijelom urbanističkom rješenju.
Express: Kad bi javnost mogla dočekati vašeg Tuđmana kao spomenik?
Nakon tolikih natječaja lagano odustajem od silnih prijava jer uvijek nešto negdje zapne - tehnički, ovako ili onako. A i prilično sam ‘mlad’ da bi me se shvaćalo ozbiljno, iako smatram da godine nisu nikakav uvjet procjene rada i ljudskih mogućnosti.
Cijeli intervju pročitajte u petak u novom broju tjednika Express