Antun Oblak (66) iz Prekopakre oca Viktora traži od 1991. Kako je čuo, pripadnici banjalučkog korpusa su mu tatu odveli iz kuće u Lipiku. Nakon Bijele stijene završio je u logoru Bučje i tu mu se gubi svaki trag.
POGLEDAJTE VIDEO
- Oca sam vidio te godine u rujnu u centru Lipika. Sjedio sam sa suborcima na kavi, a on je prolazio i rekao da žuri kući odnijeti kruh. Nije htio ni sjesti. Supruga mi je otišla u izbjeglištvo, a ja sam ostao u Prekopakri braniti svoju kuću i svoj grad.
U to ratno vrijeme nečiji nestanak nije bio neobičan. Očev nestanak prijavio sam krajem 1992. godine Crvenom križu, no stalno sam se nadao da će se ipak vratiti kući.
Otac mu fali, često ga sanja
Da će se vratiti kao što su se ostali vratili. No kad ga nije bilo na razmjeni zarobljenika 16. siječnja 1992. godine, nada se počela gasiti - otirući suzu pripovijedao nam je Antun 2018. godine, dok smo razgovarali u njegovoj kući.
Povjerio nam je kako je od nekih preživjelih logoraša iz Bučja tad saznao da mu je otac mučki ubijen.
- Ispričali su mi kako su krvnici tatu izveli iz te prostorije 2. ili 3. prosinca 1991. godine i vratili ga potpuno prebijenog. Gotovo da i nije davao znakove života. Nakon nekog vremena došli su s nekom dekom, stavili ga u nju i odnijeli. Od tada mu se gubi svaki trag. Puno puta sam obilazio to Bučje, te objekte od kojih su ostale samo ruševine. No ni danas ne znam gdje su zakopali moga tatu - govori Antun.
Priznaje kako mu je vrlo emotivno i bolno govoriti o njegovu nestanku te da nije točno kako vrijeme liječi sve rane.
- Tata mi fali i danas. Emocije se uskovitlaju kad dođu Svi sveti, Božić, Uskrs... Nemaš gdje zapaliti svijeću. To su dani kad ga sanjam. A kad ga sanjam, sanjam da dolazi. Tad se odvezem na Bučje, zapalim lampaš i pomolim se - kaže Antun.
Otkako je u mirovini, kaže, rijetko odlazi na Bijele stijene, gdje je njegov otac odveden prije Bučja. Dok je vozio kamione, zastao bi na tome mjestu, promislio, prisjetio se svih uspomena na nestalog oca. A onda bi ga put odnio nekuda dalje i svoju bol duboko bi potisnuo.
- Otac je bio jako dobar čovjek. Dobar kao kruh. uvijek je bio miran, tih, povučen, ali uvijek za društvo. Nije bio nimalo strog. Među prvima je uzeo člansku iskaznicu HDZ-a i živio za Hrvatsku. Eto, slobodnu Hrvatsku, nažalost, nije doživio. Nekoliko godina nakon njegova nestanka, kad sam shvatio da više neće doći, e, to je bilo najteže - spuštajući pogled kaže Antun.
Vjeruje da se u pronalasku nestalih svih ovih godina moglo više napraviti. No, kaže, odgovor zašto nije mora dati netko drugi.
- Bio sam ponosan na tatu. Imao je kćer Josipu i nas tri sina. Vlado je mrtav, Kruno i ja smo živi. Do mirovine je radio kao konobar. Kad su ga odveli, imao je 61 godinu. No ne biste mu rekli da ima toliko.
U ratu je ostao i bez kuće
Bio je jako vitalan - kaže Antun.
I sam je u ratu ostao bez kuće koja je uništena. Tenkovi su, kaže, prolazili njegovom ulicom i gađali kuću po kuću.
- Nije bilo lako preživjeti rat. Ja sam bio u ratu, branio svoju kuću i grad, a supruga je s djecom bila u izbjeglištvu.
Kad sam došao na kućni prag, kuću u kojoj je donedavno bio naš dom, našao sam je bez krova, prozora, vrata... Sve je bilo izbijeno. Nakon rata smo naše razrušene domove obnavljali sa srcem i voljom. Vjerovali smo da će sve biti bolje i da slijedi jedan novi početak. U jednu ruku sam razočaran, nisam našao oca sve do današnjeg dana, no u drugu nisam. Imam svoj mir, svoju slobodu, a da je moglo bolje - moglo je - govori Antun.
Da nađe posmrtne ostatke oca, kaže, našao bi svoj mir.
- Da nađem njegove posmrtne ostatke bio bih sretan. Napokon bih ga mogao pokopati u njegovu voljenom Lipiku, uz njegovu majku, gdje mu je i mjesto. S mene bi pao veliki teret.
Želi oca dostojno pokopati
Ovako ne znaš ništa i kad dođu teški dani, kad želiš otići na posljednje počivalište nekog svog, nemaš gdje. Tu na mjestu bivšeg logora Bučje znam da je bio. Još ima ljudi koji i danas u Bučju žive i sigurno nešto znaju, ali ne žele reći. Svi šute - s gorčinom govori Antun.
Boli ga što su prošle tolike godine, a nitko se nije zauzeo za to da se nešto napravi i da se nestali ljudi pronađu te da se ta agonija napokon prekine.
- Sve nas koji tražimo naše najmilije boli ista stvar. Evo, Drago Klaić je našao svoju majku u BiH. Tko zna, možda je moj otac negdje u Bosni, možda je tu, tko zna. A da znam da me može čuti, rekao bih mu da se vrati kući. Samo da se vrati kući. No neće se on vratiti nikad - zamišljeno govori Antun.
Umirovljeničke dane provodi radeći sitne poslove oko kuće, družeći se sa suborcima. Onima koji su još na životu.
- Ne tražim samo ja oca. Ima ih još. Svi mi dijelimo istu bol. I zaista bih volio da se ti ljudi nađu. Oni nisu zaslužili da tako skončaju i da se ne zna gdje su im kosti - zaključio je na kraju Antun.
S njim smo obišli i bivši logor Bučje, na kojemu je ocu zapalio lampaš.