More je izbacilo plastičnu čašicu jogurta kod tvrđave sv. Nikole u Šibeniku. Čašica je to čiji dizajn budi davne uspomene. Niz plavih krugova ukrašava je pri vrhu, odmah ispod poklopca od folije kojeg se, nakon podrobnog mućkanja, obično otvaralo samo u malenoj rupici kroz koju se jogurt pio.
Bijela jedrilica raširenih jedara otisnuta je na plavom krugu neba i mora, kao zaštitni znak, a nedaleko nje ružičastim slovima piše jednostavno JOGURT , podcrtano linijom u jednakoj boji. Podaci o sastavu jogurta i načinu čuvanja te prehrambene namirnice ispisani su ispod. Bio je to logo jogurta Mljekare Zadar.
Ta tvrtka ne postoji od sredine 90-ih godina. Pala je u procesu pretvorbe i privatizacije koji je mljeo sve pred sobom u ratno i poratno doba Hrvatske.
Nekoć moćna tvrtka sa stotinama zaposlenih koja je pokrivala potrebe za mlijekom i mliječnim prerađevinama od Šibenika do Karlobaga i Gospića, završila je tako da ju je 1994. godine kupio Luka Rajić, ugasio proizvodnju, a na mjestu postrojenja je nikla stambeno-poslovna zgrada.
Radnici mljekare živjeli su kao jedna obitelj
- Znao sam ja odmah da će Mljekaru ugasiti jer je Luka Rajić imao isti proizvodni program na drugom mjestu. Zadržao je samo sirovinsku bazu koja je bila tako kvalitetna da je malo koja mljekara imala i Zadar kao trgovački punkt. Bilo mi je žao što se gasi i loše sam se osjećao zbog toga. Sve je pred kraj krenulo nizbrdo i događala su se neka čudna kadrovska rješenja, bio je to znak za maknuti se - kazuje nam Ivan Gligora, nekadašnji Mljekarin šef proizvodnje, a danas vlasnik prestižne sirane Gligora na Pagu.
- Djelatnicima Mljekare Zadar bili su junaci Domovinskog rata koji su pod kišom granata proizvodili mliječne proizvode, a zatim ih razvozili po Gradu i okolici. Više od 200 zaposlenika živjeli su kao jedna obitelj, a pomagali smo jedni drugima složno i solidarno, pogotovo kad bi netko podizao kuću. Nije bila rijetkost da se radnici skupe i zajedničkim nekome od kolega podignu zidove kuće u jedan dan, a to su napravili i meni kad sam započeo graditi kuću u Kolanu. Naravno, bez ikakve naknade. Iz Like se u to vrijeme dnevno dopremalo do 25 tisuća litara mlijeka, a iz farmi na Vrani i Bokanjcu još 10 tisuća. Mljekara Zadar ozbiljna i prava, tehnički i kadrovski opremljena tvornica mliječnih proizvoda, a kao šef proizvodnje uveo sam i proizvodnju polutvrdog sira koji je zrijao u talijanskom bunkeru u Arbanasima. Mljekara je u špici ljetne sezone dnevno proizvodila oko 50 tisuća litara svježeg pasteriziranog mlijeka u plastičnim vrećicama i oko 20 tisuća litara jogurta, a s radošću se sjećam i famoznog trajnog mlijeka u tetrapaku piramidalnog oblike. Imali smo i pogon za proizvodnju bureka i krafni. Kad se sjetim kakav je to burek bio, krcat kvalitetnim svježim sirom - kazuje nam s nostalgijom Ivan Gligora.
Te tvornice dakle nema već 25 godina. Od nje je ostala samo ambalaža čiji dizajn podsjeća na okus davno minulih vremena. Tvornice nema, ali plastika u koju su bili pakirani proizvodi kao da je vječna.
Čašici treba da se razgradi 65 - 70 godina
Uništeno gospodarstvo smo zaboravili, iako za to nisu ni pronađeni ni kažnjeni odgovorni ljudi, a u međuvremenu nas je sa svih strana zatrpala plastika kojom je zagađen okoliš.
Pa jednoj najobičnijoj plastičnoj čašici za jednokratnu upotrebu ni vrijeme ni more nisu izbrisali ni slova na logotipu, a kamo li ju cijelu razgradili.
- Procjene su da različitim vrstama plastičnih predmeta koje svakodnevno koristimo treba do 100, a nekima čak i do 500 godina da se razgrade u okolišu. Procjene za plastične čašice su 65-75 godina. Plastici u dubini ili na dnu mora trebat će dulje da se razgradi zbog slabije izloženosti svjetlosti i kisiku. Plastika se zapravo raspada na sitne dijelove, takozvanu mikroplastiku. Životinje je često zamjene za hranu, progutaju i zbog toga često obolijevaju i ugibaju. Nažalost, većina plastike koja dospijeva u mora i oceane potone na dno tako da problem dugoročno ne možemo riješiti čišćenjem plaža ili tehnološkim izumima čišćenja plutajuće plastike, već samo da tako da zaustavimo dotok plastike u mora, odnosno tako da stanemo na kraj jednokratnoj plastici - kaže Petra Andrić, voditeljica kampanje i komunikacija u Greenpeacu, organizaciji za zaštitu okoliša.
U oceane godišnje odlazi 12 milijuna tona plastike
Inicijativu o zabrani jednokratne plastike ovog su ljeta pokrenuli na otoku Zlarinu koji ej postao otok bez plastike za jednokratnu upotrebu, slično su napravili i neki festivali poput Gardena u Tisnom, a ni plastične vrećice se više ne dijele šakom i kapom u trgovinama.
- Znanstvenici procjenjuju da do 12 milijuna tona plastičnog otpada godišnje odlazi u oceane, odnosno jedan šleper svake minute. Znanstvenici su dokumentirali čak 700 morskih vrsta pogođenih najezdom plastike. Do 2050. godine 12 milijardi tona plastičnog otpada moglo bi se naći u okolišu. Globalno se reciklira manje od 10% otpadne plastike. Samom reciklažom nije moguće riješiti problem onečišćenja plastikom. Trebamo voditi računa o tome da smanjimo jednokratnu plastiku u svakodnevnom životu, ali ono što je još važnije je da vlade i kompanije preuzmu veći dio odgovornosti - kroz mijenjanje zakona i poslovanja - i da rezultat bude da stanemo na kraj jednokratnoj plastici i okrenemo se materijalima za višekratnu upotrebu.
U nedavno provedenom istraživanju plastike na Jadranu, od 658 identificiranih plutajućih plastičnih predmeta oko velikih gradova i slivova rijeka, najveći udio, čak 29 posto činile su plastične vrećice - kaže iz Petra Andrić iz Greenpeacea koji je prošle godine pokrenuo peticiju za njihovu zabranu u Hrvatskoj.